Što više ljudi znam, više cijenim svog psa…

Slučajni susreti. Bolni. Iznenađujući. Ostavljaju nijemim, s gorućom željom da ti vrisnem ime. Ali odlazim šutke. Iz protesta. Glumim da te nisam vidio. Da nije zaboljelo. Da nisi jednako lijepa i da nije svijet stao u tisućinki sekunde, kad su nam se pogledi sreli. U tisućinki kad sam izgorio iznutra kao šibica, od čežnje i ljutnje, a na kamenom, bezizražajnom licu tebi servirao dojam hladnoće. To se zove biti muško. Zato nas od malena uče da ne plačemo. Da nikad ne vidite kolike ste kučke i koliko bolite. 

Vidio sam te, a onda je prošlo. Zakoračio sam dalje. Napravio još stotinjak koraka, došao do birca gdje me čekao Luka. Sjeli smo, naručili pivu i pričali o svemu osim tebe. Više ne postojiš.

A posvuda te ima.

Kako sam si obećao da neću o ljubavi, tako sam i krenuo nekim novim stazama. Stižem kući sve kasnije jer se ubijam u prekovremenima. Tečaj je zanimljiv i mislim da će mi to znanje biti korisno.

Bio sam čak i na razgovoru za novi job. Hotel manager. Traže nekog tko tečno govori tri jezika. Možda i ova jebena beskorisna diploma konačno nađe svoju svrhu. Toliko sam se zatrpao poslom i obavezama da ne stignem razmišljati o tebi. O nikome.

O glupim Belinim porukama. O tvom nonšalantnom e-mailu u kom si naprasno zaključila da je onda bolje da prekinemo. O tvom bivšem koji je totalni seronja kojem bi stvarno trebalo prosut zube po cesti. O životu koji je nekad toliko jebeno besmislen. I o ova dva dlakavca koji trpe moju želju da ispalim s planete. Ostaju sami u stanu i čekaju da dođem s dvije sočne konzerve, da ih pomazim, da lajavca prošetam. Uvijek vole – bezuvjetno. Uvijek mi se vesele.

Sve drugačije od ljudi, jer ljudima daš sebe. Sve što imaš i što nemaš, a oni ti uzmu srce, bace ga u prašinu i zgaze. A životinje, one su sretne s punom zdjelicom i pet minuta maženja s tobom. Gledaju te iskrenim, krupnim očima i vide u tebi svemir. Nikad te ne izdaju, a bole te samo kad se moraš s njima rastati. I to ti ne rade namjerno. Odlaze jer je takav životni ciklus. Nikad ne požališ što si ih volio i što si im pružio dom.

Ljude pak poželiš eutanazirati. Poželiš ih pregaziti buldožerom. Poželiš da si nekad solo na planeti koliko ti se ogadi vlastita vrsta. Ovo zadnje razočaranje me do kraja sjebalo. Nije stvar samo ljubavi. Nitko ne kuži. Stvar je da gubim vjeru u ljude. Imam sebe iza nekih zidova iza kojih više nikad nikog ne bih mogao pustiti. Kakva kurčeva ljubav, jebote? Šta je to? Jesam ja to ikad dobio od neke kojoj sam dao sve što jesam? Jesam to dobio od Bele zbog koje mi je rata kredita dvije trećine plaće? Jesam to dobio od Nine koja mi je zatajila svoju prošlost?

Dobio sam… od žene koju nisam znao cijeniti. Ali sam bio prenaivan i prebalav da znam prepoznati da je ljubav više od privlačnosti i jebanja. Više od toga da ti neko daje ono što misliš da ti je sad potrebno. Jelena me voljela, više no sebe samu. Otišla je jer joj je moja sreća bila važnija no njena vlastita. Ništa nije tražila. Nije dramila. Nije plakala. Nikad nije lagala, ništa nije tajila. Previše sranja je progutala.

Slušala je o Beli, više no što je ijedna cura na planeti ikad slušala o nečijoj bivšoj. Dala mi je sve što je imala i sve što nije, a dobila je od mene – poraz. Jer nisam kužio da dođe vrijeme kad ti treba netko s kime možeš satima pričati. Netko tko će otrpjeti sve tvoje muhe a ipak te nakon toga moći zagrliti. Netko tko će svoje potrebe staviti na stranu ako vidi da ti je potreban. Netko tko će te voljeti točno takvog kakav si bez želje da te mijenja.

Možda sam to mogao imati s Ninom, da je samo rekla nešto o svojoj prošlosti. Da je ostavila malo vremena da mi se slegne šok i da sjednemo i pričamo. Ali odrezala je. Nekad previše trčite za nama a nekad prerano odrežete.

Jedino je Jelena bila istinska dama. Znala je kad biti tu i znala je kad otići. Umjetnost odlaska.

I zato mi je drago što je sretna.

Šaptač


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape