Niti za ustati, niti za odustati…

S vremena na vrijeme probudi me tako neki nemir. Drma me iz sna. Praktički mi naređuje otvoriti oči. Što ću… poslušam ga.

Sjedim tako na krevetu i gledam u dan. Niti mi je za ustati i boriti se. Niti za odustati. Stoga se uspravno sjedeći prepuštam koji trenutak sudbini… Ne predugo. Taman koliko mi je potrebno da razbistrim i umirim um.

Nisam od onih koji skrušenih ruku čekaju da se dogodi čudo. Ja sama tragam za njime. Kopam rukama. Tražim očima. Grabim srcem. Svoje osobno čudo.

Premećem po svijetu. Virim u svaki kutak. Pa kada me potraga nemilosrdno odbaci na mjesto koje se čini kao novi početak, poližem si rane i opet tek na koji trenutak sjednem da predahnem.

U posljednje se vrijeme nanizalo tako novih početaka i sjedećih jutara. Neka, i to će proći. Bitno da je Sunce na svome mjestu i da oči teže tome da još jednom progledaju. Njima ja ponovno pronalazim Sunce. Pratim ga u stopu. Iznova podnosim svaki udarac.

I ne popuštam. I ne uplićem se u mrežu negativnih misli. Otvorila sam oči za Suncem i ne stajem. Otvaram oči pred svime što me na putu čeka. Ponajprije – pred ljudima.

Pred njihovim ishitrenim odlukama. Pred nepromišljeno ispaljenim rečenicama. Pred ljubomorom kao izvanjskim otrovom koji se uvlači gdje god osjeti nesigurnost. Pred ljudskom težnjom za kontrolom onoga što se kontrolirati ne može. I otrovom imena Posesivnost, a koji se nastanjuje ondje gdje osjeti grčenje bića u želji za tom istom kontrolom.

Otvaram oči hodajući po svijetu. Otvaram oči pred ogledalom. I vjerujem da je sve loše čime zračimo i što ispaljujemo puki rezultat dubokoga umora i neizvjesnosti. Lijek tome pronalazim u cijepanju naše nutrine i raskrinkavanju kako meda, tako i otrova kojega nalazimo unutar sebe.

Izložiti se često ne znači ogoljen stajati oslabljen pred drugima. Onima obučenima u svoj med i svoje otrove. Izložiti se često znači ohrabriti se – očistiti se – preporoditi se.

Stoga ne težim bijegu od sjedećeg jutra. U tome se momentu zaledim i prosjedim svoje. Ne koprcam se i ne otimam. Učim se strpljivosti i suočavanju. I možda najvažnije – odbacivanju koje vodi novome prihvaćanju.

 

Potpisuje N.B. – Nela Baričević


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih… Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: “potpisuje N.B.”

Comments

komentari

Protected by Copyscape