Mrzim drske i neljubazne ljude. Znate one koji hodaju kao da im je pomrlo pola porodice i da im se zamjerio cijeli svijet. Sretneš ih na ulici, ljubazno pozdraviš, a on klimne glavom, strijeljajući pogledom. Onda bi mu istu tu glavu otkinula. Jer možeš valjda bar fino otpozdraviti. Šta je, imaš problema? Eto ja nemam. I niko više nema, samo ti imaš problema. Da mi je naći nekog čiji je život pjesma. Nema ga. Ne postoji. Ali svejedno se ne mrštimo svi na cijeli svijet.

Druga stvar koju isto tako ne volim je neljubaznost na radnom mjestu. Znate one mrske šalteruše kojima kad priđeš imaš osjećaj da će ti razbiti glavu. Ti sva fina, ljubazna, a ona puše na tebe poput razjarenog bika. Ma odjebi ženo. Ako ti se ne radi, pusti nekog drugog da radi. Bar nas na Zavodu za zapošljavanje ima dovoljno. I tako neljubaznosti ima svugdje. U školi, u prodavnici, u kafiću. Dođe konobar koji je imao loš dan pa ti frkne onu kafu samo što ne polomi šalicu. Momak, stvarno mi je žao ako radiš posao koji ne voliš, ali da nema nas koje trebaš poslužiti ne bi ni imao posla. Dođe roditelj u školu da vidi ocjene, a nastavnica poludi jer zaboga prekinula si joj pauzu. Najviše mi možda smeta neljubaznost doktora. Pa jebem mu jeste li položili neku zakletvu?  Jeste li rekli da ćete liječiti ljude? Šta je sad, teško vam?  Pa skini onda taj bijeli mantil, uzmi lopatu i idi u kanal, a nemoj svoj loš dan i to što ti je žena saznala za ljubavnicu istresati na jadne bolesne ljude koje je ionako muka natjerala da ti dođu.

I tako, bez obzira na  profesiju neljubaznost je svuda oko nas. A mene to strašno nervira, jer kad bi samo znali koliko ljubazan osmijeh znači. Jer draga ženo s druge strane šaltera ne znam ja kakvi su tvoji problemi, ali možda su moji još veći. Možda mi je muž ostao bez posla, a moram kredit otplaćivati. Možda mi je dijete bolesno i pojma nemaš koliko ćeš mi olakšati ako mi ne pristaješ na muku svojom drskom facom i drskim držanjem, već me primiš s osmijehom. Ti dragi konobaru, naljutio te šef, ostavila djevojka, išao bi na more, a šef ne da slobodno. Samo da znaš da sam ja tu došla popiti kafu i odmoriti se od svojih problema, a ne gledati tvoje spuštene obrve. I da znaš da ima mladih ljudi koji čitavo ljeto provedu u malinjaku berući maline i tako zarađujući za život. Zamijeni se s njima. Vidi hoće li ti biti lakše gorjeti na suncu po čitav Božji dan.

S druge strane od svega ovoga više me nerviraju bezobrazni ljudi koji gdje god da dođu misle da su Bogovi i tako očekuju da se ponašaš prema njima. On maltretira sve redom. Prodavačicu u prodavnici, konobara u kafiću, tetu na šalteru. Jer zaboga on je došao. Trebaju mu se svi pokloniti. Ako dođe u kafić treba mu pola sata da smisli šta će piti. Možda bi dužu kafu, možda kraću, a možda bi s mlijekom, a možda i bez. I šta god da uzme nikad mu nije dobro. Uvijek nešto fali, pa se buni da ne plati. Ako ode da podigne neke dokumente onoj teti na šalteru postavlja milion pitanja.“Što ja ovo moram? Šta će meni ovo? Samo uzimate pare.“ I tako jadnici popije sve živce kao da ona ima nešto s tim. Halo, njeno je da ti da određeni dokument, ostalo pitaj negdje drugo.

Isti ti ljudi će čekati kraj radnog vremena i taman zadnjih pet minuta uletjeti prodavačici u prodavnicu ko fol da nešto kupi. Razgledat će i razgledati i naravno da neće ništa kupiti. Još ako ga ona upozori da je kraj radnog vremena jako će se uvrijediti. I otići će nabrajajući i obavezno spominjući kako je u Njemačkoj mušterija uvijek u pravu, a ovdje kod nas se ništa ne radi. Samo čekamo novac s neba. Takve ljude bih nabila nogom u guzicu i izbacila van jer niko nije tvoj rob, niti si ti robovlasnik, zato hajde, molim te, komplekse liječi negdje drugo, a jadne ljude ostavi na miru. Svi mi možda radimo posao koji nas crpi i za koji nismo dovoljno plaćeni, ali svi smo ga sami birali. Niko nas nije natjerao zato svoje frustracije ne trebamo istresati na druge ljude. Svi smo ionako sjebani, i u govnima do grla, pa dajte možemo se bar nasmijati jedni drugima, razmijeniti lijepu riječ i bar tako olakšati ovu sivu i teško svakodnevicu.

Ilda Dedić   

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari