Malo dobrih ljudi…

Bilo bi odlično kada bi sva svoja govna mogli lopatom istresti na hrpu odlagališta pod nazivom „Svakodnevna govna odložite slobodno kod nas“. Svaki problem činio bi se lako rješivim, jer bi ga, logično, istrpali kod nekog drugoga. Bilo bi to vansvemirski uistinu, istresli bi gorčinu, a preuzeli svjež zrak upakiran u mirisni borić koji bi nosili oko vrata. Mjesta u kojima živimo preplavio bi ugodan miris svježine. Ljudi bi hodali ispravljene kičme. Osmjehe ne bi skidali s lica. I bilo bi svjetlo, bilo bi dobro. Recikliranjem govana do mirisa svježine postao bi moto cijeloga svijeta.

Svaki problem postao bi rješiv, jer ga je reciklirao netko umjesto nas. No, što onda ako nam se dogodi da nam se ne dopadne miris novog rješenja? Što ako ono što je netko drugi preuzeo od nas u svoje ruke i dao nam natrag, ne bude u skladu s nama samima? I rezultat rješenja govno sranje situacije bude opet govno? Koliko bi imali prilika ispraviti isto? I bi li se mogli žaliti upravi odlagališta u tipu „Moje govno je opet govno, a mirisni borić smrdi po njemu!“? Govno za govnom daje hrpu govana. Počinjemo se vrtjeti u krug. Kičme se nanovo savijaju pod težinom istih, osmjehe zamjenjuju iskešeni zubi. Govno sranje situacije brzo nanovo zavladaju nama, pa na kraju i svijetom. Opet još jedan dokaz, karikirano prikazan, kako naša govna možemo riješiti samo mi. I kako takva odlagališta ne bi imala željeni nam efekt. Na kraju bi govna pobijedila. Eksplodirala nam ravno u lice. Zamislite samo količinu sranja koja bi nas pogodila. Sve ti dođe slabo od nataloženih problema, koji se na kraju nisu riješili, već prividno uklonili tamo negdje drugdje.

I kako se onda nositi s problemima i tim istim sranjima? Iskreno, ne znam ni sama. Od toliko zavrzlama koje mi se događaju unazad godinu dana, čudi me da mi glava nije eksplodirala. Ili da ja sama nisam napravila kaboom. Hoćeš od gubitka voljene osobe, prekida radnog odnosa, banaka koje se sustavno izdrkavaju na telefon (podsjećajući me na dug i da se razgovor snima, idioti, trebali su već naučiti da mi puca kita što snimaju moje pičkaranje), aparati u kući umiru jedan za drugim (kao da znaju da im je jebena garancija istekla dan prije) i tako u nedogled. O odnosima u društvu ni neću, već sam pisala o tome. Ili bi bilo bolje da se osvrnem opet na to.  Dokazali smo da su nam glave u pijesku, a guzice na površini bez zaštite, ponuđene vladajućima da nas karaju uz duž i poprijeko. Tako nam i treba, ionako se žalimo na pomanjkanje seksa. Neka nas jebe tko stigne dok mi pjevamo borbene.

Problem za problemom, a rješenja brate ni na vidiku. Svima nam je tako u našim balonima od života-sjećate se teksta prije? Sjećate se i poziva na pobunu koji sam srčano dala? Kome? Reakcija na isti bila je minimalna. Zašto? E, pa upravo zato što ne postoji odlagalište za naša sranja. Što su nam naša sranja prioritet. I ok, tako to i treba biti. Pitanje koje ja postavljam je „Što kad i moja sranja zatrpaju vas i vaša?“. Zamislite si i za početak nabrojite sranja od najbližih vama. Puno govana, zar ne? E, a na to dodajte sva sranja ljudi iz vašeg mjesta, grada, države, kontinenta. I? Vidite li izlaz iz govana ili ste zatrpani preko glave? Ja barem jesam, ja izlaza ne vidim od svojih, tuđih i vaših govana. Zamislite se malo nad sobom i sjetite se one stare od Šimića „Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda“.

Govna su tu, sveprisutna pojava čovječanstva. Nema odlagališta za njih. Nema trenutnog rješenja. Odgovora. Ali, ima još uvijek dobrih ljudi oko nas. Pri tom ne mislim na sve one tarot babe i đedove, koji svoje usluge naplaćuju masu miliona. Niti na motivirajuće govore mambo – đambo kvazi duhovnih gurua. Mislim na one ljude koji će nam i samom svojom pojavom pomoći. Koji se neće poput učmale i zle okoline potruditi da vam odmognu. Mislim na malo dobrih ljudi kojima je stalo do vas. I vama do njih. Ponekada to bude roditelj, prijatelj, sestra ili brat, ali najčešće to bude netko od koga se to ne biste ni nadali. Malo dobrih ljudi koji vas ni ne poznaje, a želi pomoći. Uljepšaju vam nenadano dan malom gestom. Pruže ruku kada se i najmanje nadamo. Malo dobrih ljudi koje ni ne primjećujemo dok hodamo ulicom zaokupljeni svojim govnima. Otvorite/mo oči, možda nam se ukažu. I potaknu nas na rušenje sistema koji nas guši. Koji nas ubija. Koji od naše djece čini robote. Ako ne zbog nas, kao što stalno ponavljam, učinite to zbog onih koji ostaju iza nas. Naučite ih kako se problemi ne rješavaju preko noći, kako sami odlučujemo za sebe, ali i kako nam je ponekad potreban netko sa strane da lakše preživimo dan. Ja sam uistinu sretna, jer svoje dobre ljude poznajem. Jer, znam da razumiju svaki moj korak s kojime se ne moraju složiti. Ja barem znam da pripadam grupi malo dobrih ljudi. A gdje pripadaš ti?

                                                                                  Iva Matijaško Degač

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...