Raspad sistema…

Prazan pogled, pomalo staklast. Tuđe oči u tvojim očima. Netko drugi progovara mojim glasom. Kažem kako mi ništa nisi značila, a u meni sve vrišti. Govorim kako je bilo lijepo ali prekratko da bi imalo neku težinu, neku vrijednost. Okrećem se i hodam polako, a želim trčati. Niz lice mi se slijevaju suze. Koji kurac? Muškarci ne plaču. 

Budim se. Nakon još jednog sna o njoj. Svaki put sanjam isto. Zanimljivo je koliko nekoga možeš jako zavoljeti u tako malo vremena, pa ti se čini da će ti trebati ostatak života da zaboraviš.

“Nisi jedina!” – vrište moje misli dok bacam plahtu sa sebe i ljut odlazim pod tuš.

Voda ispire tvoje tragove. Na nekim mjestima koža bridi, na nekima peče. Svaki tvoj poljubac i ugriz je tako svjež, kao da sam netom izašao iz kreveta u kojem smo vodili ljubav, a nisi ovdje već tjednima. 

– Jebi se! Izađi mi više iz glave!

Svaki me prekid uvijek proganjao, osobito prekid s Belom, ali sada, nakon Nine, osjećam da ovo više nisam ja. Nisam isti čovjek. Postao sam isfrustriran, ogorčen i prokleto bezrazložno ljut na cijeli svijet. Mislio sam kako ću nešto toliko kratko, moći lako izbiti iz glave. Da peći će, ali moći ću živjeti s tim. Sad ispada da me ta veza potpuno osakatila.

Ja više nisam ja. Cijela se moja slika o svijetu potpuno iskrivila.

Čini se kako nas neki odnosi obilježe, neovisno kako su se razvili, koliko su trajali i kako su završili. Dio nas ostane s nekim ljudima. Pa onda čitav život skupljamo svoje krhotine posvuda.

Kažu da je ljubav dar, no je li zaista tako? Mislim… nemojte me krivo shvatiti. U jednom trenutku vladaš svojom glavom (kako gornjom tako i donjom) i svojom prosudbom. Znaš što želiš, imaš volje, energije, želja. A u drugom sve tvoje podređeno je drugoj osobi. Ne planiraš to, ali se dogodi. Negdje u podsvijesti ti je uvijek njeno lice. Imaš potrebu sve joj reći, iako te ne pita. Imaš potrebu projicirati sebe u nju. Spavati s njom svaki dan. I biti joj ljubavnik, prijatelj, zaštitnik, najbolji prijatelj – sve što treba, ma koliko te to koštalo.

I onda nakon što to sve daš, ostaneš solo i osakaćen. To je ljubav. 

S druge strane opet bih to s njom, bez razmišljanja, iako bi vjerojatno završilo kao prvi put. Dovoljan bi bio jedan poziv da odjurim.

I u ovom trenu kad pomislim da je možda tužna, sve se u meni stegne. Ne mogu pojmiti da joj išta nanosi bol. Radije bih da mi kune ime nego da zbog mene plače. Ubija me ta pomisao. I koliko god da bježim od sebe, koliko god da sam se zatrpao poslom, obavezama, nebitnim cugama i usputnim seksom, koliko god da sam isključio sebe, jednostavno ne ide. Ne mogu ugasiti taj požar.

– Koji kurac??!! Lagala mi je, tajila mi je, a onda je prekinula preko jebenog maila. Maila! A ja i dalje ne mogu mrdnuti od njene slike pred očima. Kao da mi treba jebena lobotomija!

Odrezao sam sve nakon što sam pročitao taj mail. Obrisao broj, blokirao je na Viberu, obrisao s Face-a, pobrisao fotke, bacio čak i šalicu iz koje je najviše voljela piti kavu. Nema je nigdje!!! A ima je na najgorem mjestu – u mojoj glavi.

Imam osjećaj da me promatra što god radio, da su njene oči posvuda, da blago zabacuje glavu i šutke negoduje dok odrađujem život. Da grize usne dok se smijem, da spušta pogled dok ševim druge.

Ma goni se mala, preživjet ću te. Makar te cijeli život volio.

Šaptač

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...