Bilo nam je suđeno, ili ipak ne?

„Mnoge se stvari u životu naprosto dogode.“ – čula sam to milijun puta i uvijek mi je bilo smiješno i nerazumljivo, jer meni se nikad ništa nije naprosto dogodilo. Kakvo sam god iskustvo imala, uvijek sam sama išla prema njemu, nekako sam ga iskreirala, na njega utjecala, donijevši odluku kakvu sam donijela. Iskustva su bila dobra i loša, ali odluke nisu bile krive, učinile su da budem osoba kakva sam danas.

Zbog toga ne vjerujem u sudbinu.

Ne vjerujem da je netko tako negdje napisao neku knjigu u kojoj stoji: Ta mlada žena, kestenjaste kose, smeđih očiju i vedre naravi, bit će po horoskopu lav, karakterno dobronamjerna, uporna i tvrdoglava. Bit će kratkog fitilja, izraženog osjećaja za nepravdu, varirat će u kilaži iz godine u godinu, bit će u vezi s Perom, Jožom, Ivicom, Krešom, a na kraju će se udati za Igora, koji je puno gori od Pere. Imat će dvoje djece, pa će se rastati. Prevarit će muža… propast će joj privatni biznis, nakon toga će izdati bestseler i umrijeti od raka jajnika u 68 godini života. – Karikiram, jer nikad nisam bila ni s Perom ni s Jožom, niti sam se udala, niti imam djecu, ali valjda pratite bit?

Kome bi kvragu bilo toliko dosadno da za 7 milijardi nas piše nešto ovakvo?

Da sam Svemogući Bog, ne bih se bavila ovakvim pizdarijama, našla bih si pametnijeg posla. Npr, u svom bih božanskom laboratoriju miksala još koji svemir, gledala eksplozije super nove ili jednostavno močila guzove negdje na Hawaima. Bolio bi me ćošak za neku Mariju iz Svete Nedelje i njenog Jožu i Peru i kad je zadnji put imala mengu.

Ali mi odbijamo biti odgovorni za svoje postupke, pa onda krivimo babu karmu i zgodno se pozivamo na sudbinu. Sudbina je od pamtivijeka zgodan i praktičan izgovor za sve. Za varanje, laganje, krađu, ubojstvo, pijančevanje, zanemarivanje obitelji, dilanje droge, manipuliranje, nepoštovanje roditelja… za apsolutno sve!

Ne, nije Franji bilo suđeno da prevari Luciju, nije nigdje u svemiru pisalo: „ići će Franjo poslije posla k Peri u birtiju pa će se popiknut o mrvu prašine na podu i zabiti onu stvar u konobaricu.“ Nije pisalo. On je svjesno odlučio poslije posla otići u birtiju, maznuti par piva i prasnuti konobaricu. Mogao je odabrati otići doma k ženi, mogao je s kolegom otići u grad na tekmu, mogao je bilo di, ali on je odlučio otići u birtiju i prašiti se s konobaricom.

Nije to zla sudbina kriva, što je nakon 9 mjeseci ista konobarica došla lupat njemu doma na vrata s djetetom u rukama. I ne nije sudbina odlučila da ga zbog toga dobra, draga i vjerna Lucija ostavi. Kriv si je sam, jer je jednog prašnog ljetnog popodneva, kresao konobaricu u uličici iza birca.

Sad ima na brizi ženu koju ne voli i dijete koje nije htio i rastavu braka za vratom, te advokata svoje uskoro bivše žene, koji ga je odlučio oguliti do kosti.

Nije sudbina nego njegov kurac. – žao mi je što sam tako direktna i vulgarna. Ali možda mi i nije žao, jednostavno nekad tako banalno i slikovito treba ljudima u glavu reći – Ti si sam odgovoran za sva svoja sranja i sve dobro što imaš u životu. Možeš si lagati da je to tvoja sudbina, ali kad navečer legneš u krevet kraj žene koju si svjesno prevario, onaj osjećaj grižnje u želucu koji ti stvara žgaravicu – govori sve.

Znaš da je to tvoj izbor. Znaš da je to i tvoj križ. Možeš napraviti ispravu stvar i barem je prestati varati, a možeš i nastaviti živjeti dvojnim životom dok ti se ne obije o glavu. Opet tvoj izbor. Ali nemoj kriviti Boga, vraga i sudbinu.

To je jednostavno smiješno.

Možda to puše tvoji kompići iz birtije, ali ja ne. Oboje znamo da to ima veze sa svime, osim sa sudbinom.

Marija Klasiček

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...