Mamasita…

Od svih onih čit čat susreta sa rendom ljudima, najviše volimNE one s dušobrižnicima. Znate onaj tip ljudi koji vas konstantno ispituju glupa pitanja, daju savjete koje ih niste ni tražili, pametuju, sufliraju i nadasve vansvemirski se iščuđavaju vašim odgovorima? E, baš ti takvi. Vjerujem da ih i vi imate jako, puno, mnogo kao što ih imam i ja. Samo se nadam se da ste se poput mene naučili izbjegavati komunikaciju sa „Bok, bok žurim!!“-biliv mi, pali svakog puta.

I tako neki dan naletih ja na jednu meni dragu, ali brate napornu dušobrižnicu i rekoh sama sebi „Bježiii Ivka koliko te noge nose“- ali, ni ne okrenuh se dobro, ne zastadoh s obje noge na tlo, kada me brate u hodu zgrabila za vrat. I ne pušta, ne pušta. Samo, ovog puta je ona pitala mene. Bebe? Djeca? Biti mama? I kako je to? Ha? Ha? Ha? Djelovala je pomalo paranoidno, šizofreno đaklu ludo. Jbt, još joj je samo falilo da počne titrat lijevim okom da pobjegnem glavom bez obzira. Isprva, nisam ni shvatila o čemu se radi, niti sam bila svjesna da je ona (po prvi puta u xy godina našeg poznanstva) pitala mene za mišljenje. Samo sam stajala i kao najveći kreten plašljivo odgovarala sa „ma, daaaa“ ili „ma, jeeee“ kroz kiseli osmijeh. Izbubala ona pitanja, ja joj kretenski odgovorila i ode. Nestane kao da se naš susret nikada dogodio nije. Mislim da sam stajala pola minute na mjestu i gledala za njom. U glavi mi je samo odjekivao začuđeni „Jeboooo teeee..“,dok sam lijevom rukom češala desno uho (mama, onaj moj greb greb kada ili petljam ili ne kužim) i pratila pogledom moju para-šiza poznanicu. Koji kurac? Obaveze koje sam imala za taj dan stavile su Šizu (ajmo je tako zvati) u zaborav. Sve do ponovnog susreta s njom, ali ovog puta putem društvene mreže.

Poslala meni Šiza poruku u onu kutiju gore i pita ponovno ista pitanja, jer sam joj zadnji puta djelovala zabrinuto i pomalo čudnjikavo, pa joj moji odgovori nisu zadovoljili znatiželju. Jebo te, ja sam bila čudna taj dan? Pa, matere ti si ti sebe vidla? Čula? Svašta takvog joj htjedoh nakucati, ali rekoh neću. Nije ona kriva što je Šiza, a i tako mi je bilo dosadno (baš sam napasnica), pa ajde da vidimo ja čudna i ona Šiza do kuda idemo i gdje dolazimo. Ugl, da skratim-Šizu zanimaju bebe. Djeca. Roditelji. Mame. Tate. Odrastanje. I mene zanima zašto nisam bogata, pa ne smaram okolo raju, ali ok. Ponavljam, bilo mi je dosadno, a kada mi je dosadno tada stvaram pizdarije (mislim, jesam prije, sada odgovaram u kutiji ParaŠizoidnoj trebi o mom gledištu na pojam –kako biti mama). I krenem ja s njom na lijepo, sada ću ja njoj pokazati kako ja znam. Da bi me treba prekinula u pola prve rečenice i napisala (pazi sad koja muda Šiza ima) „Mah, joj, sada mi se javila sestrična idem se s njom porazgovarati IPAK JE ONA BILA STARIJA KAD JE RODILA, a i ima VIŠE GODINA OD TEBE pa možda…“. „Pička li ti materina bezobrazna!“-bilo je prvo što sam rekla i pomislila. Ti ćeš meni! Mislila bih tako i dan danas da mi opet toga dana nije poslala poruku kako je tek sada vidjela da se krivo izrazila i da nije mislila ništa loše. Ni da sam ja rodila premlada, ni da nema to veze s godinama, već je ona žena u godinama, a trudnoće nisu iste s 23 i 37 godina i bla bla bla.

Bilo joj je oprošteno vrlo brzo, jer i ja bih trebala opet malo početi razmišljati mozgom, a ne mlatiti jezičinom na prvu i povezati njezinu situaciju s napisanim i shvatiti to kao što je ona mislila (ili ne, ma nije ni važno). Naravno da sam prosrala kako sam to i ja odmah razumjela i bez njezine poruke i da je sve 5 (da,da seri, seri još malo Iva). Pa, kada smo se tako lijepo sastale i dogovorile, razumjele, a meni je bilo i dalje dosadno, napisah ja njoj nešto što ju je ostavilo s upitnicima iznad glave. Vjerujem da ih ima i dan danas i da joj je pozlilo odmah od muke, ali jebi ga, ja sam takva.

Znači kako je to kada si mama? Prvo, ne nasjedajte na slike iz žurnala, američke odgojne knjige i puste priče žena koje imaju djecu (žele da i vama bude govno kao i njima)-sve je to varka! Ne nasjedajte na filmove gdje ih ona ima petero, lijepu veliku kuću, dragog, sexy i pažljivog muža, uz kojeg se osjeća i izgleda kao da joj je 16! Biti mama 2017.godine je u rangu kung fu šaolin judo karate vještine uz jebene dodatke iz kućanstva (naravski s njima se ne boriš, njih nažalost jedina u svome domu koristiš). Biti mama je užasno teško, pogotovo kada poput mene izgubiš identitet zbog post porođajne. Biti mama je katastrofa, jer ne stigneš očupati obrve, brijati noge, spariti odjeću. Biti mama je tuga, čemer, jad jer si u stanju nategnuti kožu s trbuha do plafona. Biti mama je zamazan, 24/7, iscrpljujući posao za koji te nitko ne plaća niti imaš slobodne dane. Biti mama je govno sranje situacija u kojoj stalno čekaš da ti dijete počne prelaziti iz faze u neku drugu fazu. Hoćeš od odrastanja, bunta, revolta ili do faze „neću“ koja ne prestaje sa dvije godine kad započne. Biti mama je uistinu najteži posao na svijetu. I? Cure, žene, mame, bake? Jesam li u pravu? Ili postoji i ona druga strana? Naravno da postoji i nju prave mame pronađu kad-tad, neke prije, neke poslije. Prava stvar kada si mama je upravo to. Biti sve ovo što sam navela prije, ali i puno više od toga.

Kada rodiš dijete koje si dugo željela (ili dobila na blef) i zamišljala kako ti sliči (a, ono na kraju kao moja mala-pljunuti čača) i nosila ga devet mjeseci (ili nešto manje) i rađala u mukama (opet-poput mene), kada po prvi puta ugledaš to naborano malo lice i čuješ taj udah što zvuči kao krik, tada sama sebi kažeš, onako iz srca „JEBALO MAJKU KOJA SAM JA KRALJICA!“. I jesam. I jesi. I jesmo. Kraljice bićima koje smo donijele same na svijet (donijele, ne napravile vi hejteri šovinistički, još uvijek ne možete roditi). Kraljice i kada urlamo. I kada nam je dosta. Kada smo tužne ili hiperaktivne. Kada nam noge više sliče na međedove nego kao u srne (jer osim što su dlakave, dobile su i kvrge od tegljenja dece na kukovima). Kada smo zamazane, raščupane, flekave, djeca nas vole. Djeca su jedina bića u univerzumu (za koja znamo da postoje) koja nas vole bez pogovora, bez zadrške. Iskreno. Pravo. Zašto? Jer su to mali paraziti, koji s vremenom postaju veliki paraziti, gremlini (pitajte moju mamu, ima nas dvije gremlinke i ne da nam jesti poslije ponoći). Imele koje vas vole, ali njihova ljubav boli. Njihov krivi prdac i začepljeni nos stvara šok, stres, paniku. Bojite se (čak i ja koja se nikada nikoga ni ničega nisam bojala umirem od straha svakodnevno), preznojavate se, a oni vas samo vole. Galamite, urlate, šizite po danu, jer ne rade ono što ste im rekli, a po noći ne spavate, jer vas svaki urlik boli. Smrdljive pelene, zapljuvane benkice, slinava ramena, plakanje po danu, plakanje po noći. I tako svakim danom.

I onda nas ona samo vole. I onda nas samo vole. I to je dovoljno. I to je smisao. Začarani krug života na koji kad-tad nasjednemo. Popušimo priču kako je lako biti roditelj. Postajemo novi ljudi, ali bez uputa za korištenje do kraja naših života. Užas. Tješimo se same u tipu „Ako je ona, mogu i ja“. Ili nas dušobrižnici zaskoče i pitaju „Kaj ti nije vrijeme?“. Ok, mene ni ne stignu, jer ili pobjegnem ili im utjeram strah u kosti i ono rodila sam, ali pitaju žene oko mene. Ako nemaš djecu – zašto? Ako si trudna, a nisi udana – kako si trudna?-ono halooooo. Kad se misliš udati?-deset godina poslije. Di je tata?-ajde, ajde htjela si pitati tko je tata. Ako imaš jedno – a drugo? Ako imaš troje ili više-ti nisi čula za kontracepciju? I tako u nedogled. Glupa pitanja, da gluplja brate ne mogu biti. I tako stalno. Iz generacije u generaciju.

Ljudi će uvijek pitati. „Brinuti“ i savjetovati, na vama je hoćete ih poslati u klinac ili će vas to kopati iznutra. Mene ne brine, mene ne jebe, ja ne vidim di je problem u mom životu. Tvom. Ako imaš želju za potomstvom, draga imaj je i dalje, ali ne očekuj slike iz žurnala, ne padaj na fore i ne odgajaj dijete/cu po glupim američkim knjigama o odgoju. Stvori čovjeka, a ne hibrida. Daj mu sebe i daj mu sve. Razmazi ga do jaja, jer kada Kraljica jednog dana abdicira nitko nikada neće zamijeniti njezino mjesto. Jer samo je jedna mama. Samo mama voli najtamniji dio naše duše. Samo mama grli i diže dijete koje pada pod križem života. Samo mama i nitko osim nje. A, ako ne želiš djecu, to je i dalje samo tvoj odabir i svi se s njim trebaju složiti, pa makar ih srce boljelo, jer neće biti bake i đedovi (dala sam vam hint koga to uistinu najviše smeta), jer neće biti tete, ujaci. Ima i drugih stvari kojima se pridonosi svijetu, nije rasplod jedina.

Eto, vama sam se realno raspisala, a Šizi sam samo odgovorila – “Najbolje je da pitaš sve svoju mamu, vjeruj mi ona te najbolje poznaje i duže od mene zna kako je to biti mama.“- i tu sam je začepila, zaupitnikirala, jer je očekivala kako ću joj (valjda) otkriti tajne i upute za pravilno korištenje beba, a i prestalo mi je biti dosadno (počela mi je serija), pa mi se iskreno i nije dalo zamarati s njezinom trudnoćom. Vjerujte mi kada kažem, mama je jedina žena koja vas neće slagati, baš kao što nisam ni ja svoju malu nikada, ali ni vas sada. Mama me naučila da lagati nije lijepo. Takve ozbiljne stvari prvo pitajte mamu. Ili se sjetite djetinjstva, ako je više nema, neka vas vodi „kako bi to moja mama?“. Mama je uvijek u pravu – kaže mama. I molim vas, ako ste trudne, ako ste mame i imate odjednom silnu želju razgovarati sa mnom, molim vas nemojte, jer to što smo obje bile trudne ili rodile ne znači da odjednom imamo tema za razgovor (ovo je za sve one bezobraznice koje se dok ne zatrudne drže hoh, evo vam ga sad!).

A, tate, eh, o njima ću drugi puta, jer Kraljevi isto zaslužuju cijeli tekst samo o sebi. Kraljevi, na čiji tron u očima kćeri niti jedan neće sjesti, jer ga neće biti dostojan. Nikada. Pa čak ni tada.

***Mojoj majci koja ne voli djecu, ali voli svu svoju najviše od najvišeg. Mojoj jedinoj najboljoj prijateljici. Mojoj jedinoj Kraljici. Mome hramu postojanja. Volim te vansvemirski puno. Tvoja najmilija ofca crna.***

Iva Julka Matijaško Degač


Iva Matijaško Degač

Rođena u gradu na četiri rijeke u kojemu živi i biva do dana današnjeg. Vječni anarhista, reformista, buntovnik – i to sve u ženskom rodu. Mačkarica i veliki prijatelj životinja, te pokojeg čovjeka. Voli prirodu, cvijeće i dobar stari r’n’r. Pisanjem se bavi od rane dobi, ali vrlo brzo lijepo izražavanje mijenja uličnim govorom,  jer po njoj “lijepe riječi su za djevice i malu djecu, a ja nisam niti jedno od toga dvoje odavna” – koliko ima istine u tome prepušta vama, jer malo tko uistinu ima pristupa njezinom biću, duši i pojavi. Škorpion po horoskopu koji dugo pamti, brzopotezna na jeziku i veliki ljubitelj ironije. Ona je Iva i ona je naša La Femme.

Comments

komentari

Protected by Copyscape