Ako te ne ganja dok pokušavaš otići, samo nastavi dalje!

Što ako ti kažem da sam nekoć bio jedan od najbezosjećajnijih muškaraca?
Što ako ti kažem da sam bio zatvoren? Emotivno osakaćen. Što ako ti kažem da sam učinio sve što sam mogao kako bih izbjegao borbu i oslobodio se odgovornosti? Što ako, kad se svađamo u vezi, uvijek krivim tebe i pronađem pogreške s tvoje strane, kako bih mogao izbjeći sve što se, dovraga, događa s moje strane? I kako bih se izvukao iz ove veze? Hoćeš li me još htjeti viđati? Neke žene bi, bez razmišljanja. Neke žene upravo izlaze s točno ovakvom sortom muškaraca, kakvu sam sada opisao. I nažalost, neke ostaju nesretno udane, i pate godinama.
Zašto?

Jer, nesvjesno, privlače ovu vrstu tipa (to je još jedna priča). I zato što su ukalupljene u svoj obrazac “pomaganja” čovjeku koji se bori (sam sa sobom). To je istina. Ali vjeruj mi, ti koja ovo čitaš i hodaš s frajerom koji sam i sam bio – ne možeš mu pomoći. Ne možeš ga promijeniti i nikada nećeš. On se mora promijeniti sam. Zbog sebe. Ako ikad dođe pameti.

Srećom za mene, nisam više taj tip.

I svaka cura koju sam viđao prije, mi je prilično teško mogla pomoći i razbiti kod mog srca, otvoriti me, da uđe u moju glavu, u tu sjebanu, rezerviranu i emotivno osakaćenu psihu. Da, bio sam ovaj tip dugo, dugo vremena. To je bilo… dok nisam napukao.

Ali moja “pukotina” nije zbog nijedne moje djevojke koja mi je pokušavala pomoći. Jednostavno sam dosegao dno. Shvatio sam da mi nešto nedostaje. Da sam sam, sjeban, prazan i jednostavno nesretan. Pad je bio gadan. I bolan. Taj pad je bio samo moj. Nitko nije utjecao na njega i nitko nije mogao pomoći. Bilo je to nešto što sam morao riješiti sam sa sobom. I jesam.

Psihologija mojih neuspješnih veza, dovela me do zaključka da sam jednostavno bio debil. Nijedna moja bivša nije bila kriva za naše propale odnose. Bio sam kriv samo ja, jer sam se bojao vezati. A nikada nijednoj nisam imao petlje to priznati na glas.

Shvatio sam s vremenom da u kvalitetnoj vezi, u kojoj me druga strana razumije, neću ostati lišen ničega. Neće mi nitko oduzeti slobodu, a ako se ne prepustim emocijama, tek onda ću biti povrijeđen. Ne možeš se zaštititi od neuspjeha i ne možeš bježati od sebe.

Shvatio sam također da i vi griješite. Silno nas pokušavate promijeniti. Prilagoditi, kao da mijesite kolačiće. Očekujući od nas da budemo onakvi kakvima ste nas zamislile. Neki izmišljeni likovi iz vaših glava. Neke fantazije koje ste fiksirale uz svog muškarca. Kada očekujete da vaš čovjek dosegne ta vaša nerealna očekivanja, on će vas svaki put razočarati. Potrudite se saznati kada je u redu imati očekivanja od njega a kada nije.

A ja vas razumijem. Želite mu da dosegne svoj maksimum, da otkrije sav svoj potencijal. Da vidi sve svoje vrline koje ima, zbog kojih ga volite. Ali to će kad tad osakatiti vaš odnos.

S druge strane dok se nadate da će se on promijeniti i da će time vaša veza postati bolja, zapravo gubite sebe. Svakodnevno vidim takve situacije i trudim se objasniti ljudima da zdravi odnosi jednostavno tako ne funkcioniraju. Odnos ne postaje bolji ako drugu stranu prilagodite svojim potrebama. Jer to nije ljubav. Takvi odnosi kad tad propadaju, jer strana koja je natjerana na prilagodbu u jednom trenutku puca, neovisno o emocijama koje ima prema vama. Bježi jer spašava sebe. Mi muškarci to radimo prije nego vi, jer imamo u sebi jači osjećaj za samoodržanjem.

Jednostavno je uzaludno nadati se da će se on jednog dana probuditi, s osjećajem jake empatije, prema vama i prema vašem odnosu. Da će se htjeti razvijati zajedno s vama i graditi vaš odnos u smjeru u kojem ste zamislile. To se nikada neće dogoditi. Ne možete ga izmijesiti. Podsjećam on je čovjek, a ne kolačić.

Pusto nadanje u poboljšanje vašeg odnosa, je poput priželjkivanja da zaradite više novca preko noći ili iluzije da ćete biti sretnije – samo s nadom! To će vas dovesti tamo gdje već jeste – frustrirane, site svega ovoga i osjećajući se kao žrtve.

Još više griješite kad mu silno želite pomoći oko nečega za što nije tražio vašu pomoć. Dat ću vam banalan primjer: Jeste li ikada pokušale zaustaviti alkoholiziranog prijatelja, da prestane piti svakodnevno? To ne funkcionira, a privremeno, takvi ljudi napuštaju piće radi vas, ne zbog sebe. Jedini način da se osoba otrijezni, je da to uradi sama, kad shvati da tako više ne ide. Vi to ne možete umjesto nje.

Vaš muškarac ne želi pomoć. Točka, početak i kraj rasprave. Da ju je trebao, tražio bi je od vas. Tretirajte ga kao odraslu osobu i vjerujte mu da će ako i kada bude trebao pomoć, istu tražiti. Ako ga uporno napadate sugestijama da pomognete, to je zapravo mali čin agresije s vaše strane koji na njega djeluje destruktivno. A još destruktivnije na vaš odnos. Mi volimo biti jači i moćniji i neovisni. Jednostavno nas je takvima učinila majka priroda.

Iskren savjet od muškarca – ženama, nemojte to više raditi, ok?

No da se vratimo prepoznavanju onog pravog, emotivno zrelog, kojeg ćete poželjeti zadržati. Kako znati da je to on? Iskreno – ako vas ne ganja dok pokušavate otići – samo nastavite dalje. I ne osvrčite se! U nekom trenutku u vašoj vezi, naravno da se zapitate je li to – to? Je li on pravi? I svatko od nas kad sagleda cijelu  svoju situaciju, i pogleda sam sebi u oči jednostavno zna, u dubini sebe zna je li to – to ili nije? Neki ljudi to znaju u prvih pet minuta susreta s nekim, iako ja tako nešto osobno sam nisam doživio. A neki znaju nakon izvjesnog vremena.

Ako u vama titra osjećaj da u ovom trenutku sebi ne bi mogle dozvoliti da ostanete trudne, pa da ste vezane uz tog frajera još minimum 18 godina (dok vam dijete ne bude punoljetno i spremno koliko toliko samo brinuti o sebi), onda je to očito znak da itekako znate da to, ipak nije to.

I ne, nitko od vas ne očekuje da to znate u prvih par tjedna ili mjeseci, nekad to ne morate znati ni nakon nekoliko godina veze. Ali kad se taj trenutak dogodi, bit ćete ga itekako svjesne. Ako do te spoznaje nikako ne dolazi, onda ipak imate onaj poznati – Aha trenutak, u kojem shvaćate da je bolje ići dalje, nego se nastaviti samo-zavaravati.

U tim trenucima, logična strana svakoga od nas zna, da je prekid najbolja stvar i da postoje tamo negdje, ljudi koji su bolji za nas, ali ona emotivna strana se ne želi predati samo tako. Ona se uvijek prisjeća prošlosti i sretnih trenutaka i ne želi ih pustiti samo tako. Ponekad govori da je ovo možda najbolje što ćemo ikad imati i da je bolje da se smirimo i skrasimo, jer boljega jednostavno nema. To iz nas progovara ego i nesigurnost, a ne prava ljubav. Taj emotivni dio nas zna da će nas druga strana jednostavno samo pustiti, kad konačno odlučimo otići. Neće se boriti za nas, neće nas pokušati zaustaviti, iako to silno želimo.

Nemojte se zbog toga osjećati loše, ako trenutno doživljavate točno taj Aha trenutak – spoznaje i rastajete se od nekog koga ste voljeli. I nemojte se vraćati u nešto gdje niste bili sretni i ispunjeni, samo zbog toga što je odluka teška. Vjerujte mi taj osjećaj tuge minut će, jednako kao i kraj veze koja nije bila dobra za vas.

Marin


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape