Sjećam se…

Kako miriše djetinjstvo? Kojim sjećanjima se broji? Koliko dugo ono traje? Pitanja su koja postavljamo u dobi kada bi dali sve samo da smo opet mali. Samo da doživimo djetinjstvo na tren. Dok s druge strane, u tom najljepšem djelu ljudskog postojanja mi se brinemo oko banalnih i tako nebitnih stvari. Jesu nam noge krive? Jesu li nam narasle cice? Ako jesu – zašto tako rano? Ako nisu – kada će narasti? Pitanja (luda) kojima se danas smijemo, tada su nam stvarala nervozu i nezadovoljstvo.

Da mogu poslati pismo mlađoj sebi, napisala bih si samo – uživaj malo više u svakome danu, osjeti malo više sve oko sebe. Vjerujem da bi me mlađa Iva sterala v rit kada bi to pročitala, ali više od toga joj ja uistinu nemam za reći. I tako bi ta mala i dalje po svom (našem) i došla bi na isto mjesto gdje sam (smo) danas, pa da sam joj i otkrila gdje i kako treba postupiti. Govorili su nam mnogi, ali nismo ih slušale. Ni mlađa, ni starija ja.

Uvijek me je fascinirala moja sestra, ta vam se žena sjeća svakog detalja, događaja, osoba odigranih pred zilion godina kao da se to dogodilo upravo sada. Njezino djetinstvo stvara uistinu žive slike. Dok je moje djetinjstvo satkano od priča koje mi je pričala mama ili tata, ona sve pamti. Ona sve zna. I to boli. Recimo ja se ne sjećam kada su se mome dedi razbježali kunići po dvorištu, vrtu i okućnici i kako se deda sjetio da deca vole decu i posjeo me na dekicu u centru dvorišta. Tada nažalost nije bilo mobitela, niti aparata na svakom aparatu, pa taj trenutak postoji memoriran samo u onima oko mene, u njihovim sjećanjima. Točnije u sjećanjima moje sestre. „Ti si samo sjedila i svojim ogromnim očima gledala oko sebe, deda i ja smo se povukli uz kuću. Nije prošlo dugo i jedan po jedan su dolazili oko tebe na šarenu deku. U kratkom roku bila si gotovo zatrpana malim zečevima. Deda ih je s lakoćom spremio u bokseve. Ajme kako je to bio lijepi prozor“ – priča moja sister, a meni muka, meni slabo. Ja se dede ne sjećam. Ni njega, ni zečeva. Ni kuće u drugom gradu gdje je živio prije smrti. Sjećam se samo njegove trešnje, kariranih košulja i ispeglane platnene maramice koju je nosio u džepu. I da sam ga voljela najviše na svijetu. Ostala sjećanja pustila sam za njim. Ostala sjećanja sam izgubila putem.

I zašto to bude tako? Zašto brzo zaboravljamo? Zašto se ne sjećamo istih stvari, ljudi i događaja kao neki? Kao moja sestra? Koji obrambeni mehanizam postoji u mozgu koji nam neda pamtiti sve? Možda nam svijest radi prostor za sva ona sjećanja koja su nam draža, važnija, ljepša? Ili nam tuga utjehu pruža u zaboravu?

Godine prolaze, s njima nam nova sjećanja popunjavaju memoriju, a mi ih zbog svakodnevnih briga ni ne primjećujemo. Uzimamo ih zdravo za gotovo do onog trenutka dok nam sjećanja ne ostanu sve što imamo. Na vrijeme, mjesta i ljude koja više ne postoje, koja prekriva zaborav. Zato sam danas sjela sama sa sobom i pokušala se sama sjetiti svoga dede. Nakon nekoliko vremena slike su dolazile same od sebe i moj deda kao da je opet bio tu. Visok i mršav s predivnim šeširom na glavi i najcrvenijim trešnjama u vrećici. Došlo mi je da nazovem sestru i glasno zaurlam „Sjećam ga se i ja!“. Onda sam se prebacila na prabaku, pa na pokojnu tetu, pa na sve kojih više nema. Sjetila sam se svih. Sjećanja su bila toliko živa da mi se učinilo kao da je cijeli stan prepun meni dragih ljudi. Kao da su svi tu. Kao da je djetinjstvo opet na snazi, a oko mene miris davno zaboravljenog djetinjstva na šetnici naše promenade. U vrijeme kada drvoredi kestena stvaraju hlad u vrele dane ljeta.

Nisam ja zaboravila, nisam ni selektirala. Jednostavno nisam vidjela. Nisam htjela vidjeti. Previše boli kada ostanemo sami i ostanu nam samo sjećanja. Previše boli samo se sjećati. I zato zaboravljamo (prividno) da si olakšamo bol. No, onda i samo onda kada krenemo otvarati ladice u glavi sjećanja izlete i zavladaju nama. Moja jesu. Moja su tu. I djetinjstvo je opet na snazi svakog puta kada se osjećam blues da vratim boju u dan. Sjećajte se i vi, da bi dugo pamtili one do kojih vam je stalo. Ali budite nekome buduće lijepo sjećanje kako bi živjeli vječno u srcima onih koji ostaju. Sjećanje na djetinjstvo, mladost i život našim dušama stvaraju raj.

Iva Matijaško Degač


Iva Matijaško Degač

Rođena u gradu na četiri rijeke u kojemu živi i biva do dana današnjeg. Vječni anarhista, reformista, buntovnik – i to sve u ženskom rodu. Mačkarica i veliki prijatelj životinja, te pokojeg čovjeka. Voli prirodu, cvijeće i dobar stari r’n’r. Pisanjem se bavi od rane dobi, ali vrlo brzo lijepo izražavanje mijenja uličnim govorom,  jer po njoj “lijepe riječi su za djevice i malu djecu, a ja nisam niti jedno od toga dvoje odavna” – koliko ima istine u tome prepušta vama, jer malo tko uistinu ima pristupa njezinom biću, duši i pojavi. Škorpion po horoskopu koji dugo pamti, brzopotezna na jeziku i veliki ljubitelj ironije. Ona je Iva i ona je naša La Femme.

Comments

komentari

Protected by Copyscape