“Sabur, sabur…“ Savjet koji u Bosni najčešće dobiješ bez obzira na problem koji imaš. Sabur znači strpi se, proći će. A opet to strpi se, znači trpi, proći će, pa ako i ne prođe ti i dalje trpi, jednog dana će proći. Ako ne prije onda hoće sigurno kad umreš. Primijetila sam da se taj savjet posebno često daje ženama.

Sabur, strpi se ako te muž vara, strpi se, ako je neradnik, strpi se ako te ne poštuje i ne voli, strpi se ako si nesretna, nepoštovana i nevoljena. Toliko se zna otići u krajnost da se sabur savjetuje i ako te po koji put udari. Strpi se jer gdje ćeš, šta ćeš sad? Tolike godine uložila, djecu imaš, sama ne možeš. Strpi se, proći će. Jer i majka je trpjela, nana, tetka, strina… Ženskom rodu je zapisano da trpi. Trpi radi viših ciljeva. A viši ciljevi su dom, djeca.

A i sramota je. Šta će narod reći ako ti odlučiš da ne trpiš? Šta će narod reći ako se odlučiš napraviti nešto sa svojim životom? Ako odlučiš da imaš pravo na sreću, ljubav i poštovanje? Razapet će te. Ženi nigdje nije rečeno da ima pravo da se bori za vlastitu sreću kada pređe mužev prag i rodi djecu. Ne, onda ona pada u drugi plan, a boriti se treba za sreću porodice. Kao da je takvo šta moguće bez njene sreće. I zbog tog sabura imamo na hiljade žena koje trpe. Vode nekakav nesretan, nemili život od danas do sutra.

Mužu je podrška, savjetnica, ljubavnica, djeci pralja, kuharica, a ona je sama. Potpuno sama i nesretna bez prava da se žali. A meni se od tog “strpi se“ diže kosa na glavi. Jer šta da se strpim? Od čega? Koliko dugo? Jesam li živo biće? Hoću li se još jedanput roditi i dobiti priliku da drugi život proživim drugačije? Ljepše? Neću. Ovo sad što imam je sve. Ovo sad što imaš, ti draga ženo, koja si nesretna iz bilo kojeg razloga je sve.

Ne, ne kažem da se za svaku sitnicu diže sidro i kreće od početka. Treba se boriti. Sve u životu zahtjeva borbu. I veza, i brak, i porodica. Ništa neće samo uspjeti, ni opstati. Ali treba znati kad se treba prestati boriti. Trebaš znati gdje si ti u svemu tome. Bori li se ko za tebe? I ti si živo biće. Imaš srce i dušu. Imaš ponos. Zar da trpiš nepoštovanje ili maltretiranje zato što ga je i mati i tetka trpjela? Zato što će narod da te olajava, razapne i prilijepi ti etiketu neke koja je “zavrtjela repom“pa je ne drži mjesto? Zato što moraš živjeti po kalupu koji ti je nametnut inače će se obrušiti na tebe jezicima? Šta te briga? Ionako će ušutjeti. Olajavat će te i ušutjeti dok nađu neku drugu koja je odlučila srušiti barijere i ići za svojom srećom.

To je tvoj život. I ko god kaže da ga trebaš proživjeti nesretna, laže. Ko god kaže da trebaš gutati, i čekati da prođe, laže. Vjeruj mi da laže. Imaš pravo da se boriš za sebe. Imaš pravo da se osjećaš kao žena, a ne kao sluškinja i ljubavnica. Jer vidiš, sat otkucava, život prolazi.

Zar da ti prođe u trpljenju? Zar je to rješenje? Nada? Sreća? Trpjeti? Šta dolazi poslije trpljenja? Smrt. A smrt će svakako doći. Zar da je dočekaš nesretna, usamljena i jadna? Zar da je dočekaš trpeći? Kako god da proživiš ovaj život o tebi će poslije smrti lijepo pričati jer se o pokojnicima uvijek lijepo priča. Pa proživi ga onda  boreći se za  sebe i vlastitu sreću. Ne poginji glavu. Ne ostaj u sjeni. Ne skrivaj se iza zastora. Ne plači noćima skrivena od svih, već vikni, pusti glas i zaboravi sve savjete koje su ti dali. Uradi nešto za sebe. Ali nemoj život proživjeti nesretna. Imaš snage za promjene. Znam da imaš. Imaš i pameti za njih. Vjeruj mi, život ne treba da prođe u trpljenju. Ne smije. Suviše je dragocjen. I samo je jedan. Ko god kaže drugačije, laže.

Ilda Dedić

Komentari