Ringišpil…

Neke nas odluke mogu zauvijek promijeniti. Ne mislim sad samo tok našeg života, nego nas same. Mogu biti pogubne, mogu biti motivirajuće i mogu biti strašne. Donio sam u životu nekoliko takvih odluka. Zbog mnogih je ostala gorčina. Zbog nekih kajanje. Zbog nekih samo milijun pitanja, da sam bio malo strpljiviji, malo pametniji i malo manje sebičan, je li moglo biti drugačije?

Još se tako jasno sjećam dana kad sam otišao. Bio sam odlučan u namjeri da je zaboravim. U glavi sam nizao sve ono što sam smatrao njenim greškama i navodio ih sam sebi u ponavljajućem nizu, kao izgovor i kao opravdanje. Mislio sam da ću biti slobodan, ići gdje nisam išao dok sam bio s njom, spavati sa ženama koje mi se svide, onako bez obaveze, uživati u svojoj slobodi. I neko vrijeme jesam, ali nije bilo večeri, a da nisam pomislio na nju i nije bilo dana da nisam povirio na njen Facebook profil. Prvo je skratila kosu. Neko vrijeme nije ništa pisala, a onda su odjednom osvanule njene vesele fotografije.

Putovala je. Smijala se. Bože kako mi je falio taj osmijeh. Živjela je dalje… Bez mene. I ničim nije odavala da joj nedostajem.

Odmicali su tjedni a silno sam želio biti dio te sreće. Htio sam joj opet proći prstima kroz kosu. Htio sam je opet poljubiti. Htio sam spavati s njom. Žene s kojima sam bio nisu me ispunjavale. Sex je bio jebeno dobar da, ali nijedna me nije ljubila kao ona. Nijedna me nije tako gledala, s gorućom željom izmiješanom s ljubavlju. Mislio sam – javit će se. Mislio sam plakat će. Pokazat će na neki način da joj nedostajem a ja ću to iskoristiti da joj se približim. Ali nije. Nije se nijednom javila. Kako se bližila zima i dani postajali kraći i sumorniji, shvatio sam da se iz mene istopio onaj proljetni elan. Nije bilo želje za noćnim provodima. Nije bilo potrebe za drugim ženama. Sve više sam primjećivao parove koji zajedno šeću gradom. Promatrao sam muškarce koji su grlili svoje cure ispred izloga od kojih se one nisu mogle odlijepiti. Vidio sam kako se međusobno hrane u restoranima, kako plešu, kako se smiju. I shvatio sam, falila mi je ljubav. Ne bilo kakva. Falila mi je ona. Ona koju sam ostavio s pričom da mi treba slobode i da još svašta moram proživjeti. Da nisam spreman. Ponovno sam povirio na njen profil nakon dugo vremena. Ono što sam vidio – presjeklo me. Tamo su bile slike nje s nekim tipom. Ljubili su se, držali za ruke i izgledala je sretno s njim. U tom sam trenu želio crknuti. Krenula je dalje, a ja nisam smio reći ni riječ.

Ovo je bila moja krivica, ja sam je gurnuo u ruke nekog drugog. Nekog tko nije imao problema s Petar Pan sindromom. Nekome tko je bio zahvalan što ima dragu, dobru, brbljavu i prelijepu curu. Blistala je. A ja sam tek tad shvatio da je volim. U trenutku kad je više nisam mogao imati.

Danima sam se borio sa željom da joj se javim ili da ignoriram. Ali đubre u meni nije imalo mira. Poslao sam joj poruku. Onako kao usputno, da je pozdravim. Nije odgovarala. Nije ju ni pročitala. Nešto u meni toliko je ludilo. Morao sam je opet imati. I bio sam spreman na sve. Znao sam gdje zalazi, znao sam s kime se druži. Znao sam njenu rutinu i njene slabosti. I znao sam koliko voli vruću čokoladu u kafiću nedaleko svoje zgrade. Našao sam se tamo “slučajno” s dvojicom svojih prijatelja. I još slučajnije naletio na nju. Smela se. Nije me očekivala. A ja sam je namjerno zagrlio, onako prijateljski i bacao poglede prema njoj cijelo veče. Godilo joj je ali i činilo ju nervoznom. Nisam pokušao ništa, samo sam poslao još jednu poruku – “Drago mi je da si sretna”. Odgovor nisam čekao dugo. Ulovila se na mamac i nekoliko dana kasnije sjedili smo na kavi u istom kafiću. Pričala mi je o sebi, o svom životu, o novom poslu i novom frajeru. Glumio sam da sam sretan zbog nje i prodavao priču da bih volio da sad kad je prošlo dovoljno vremena, budemo prijatelji.

Iskreno, samo sam želio da opet bude moja. Oblijetao sam je danima, uvijek s istom “nevninom, frendovskom spikom.” Bio sam tu kad se svađala s njim, kad se svađala sa svojima, kad je imala briga i problema. Bio sam uz nju više no ikada prije. U jednom se trenu osjećala toliko sigurna u moju iskrenost, da je napokon pristala doći k meni na kavu. Sredio sam stan, naručio nam klopu i pripremio cijelu hrpu filmova koje je oduvijek htjela pogledati, ali ja nikada nisam imao vremena. Sjela je na kauč do mene i nakon nekog vremena me pitala – “Zašto nisi bio takav dok smo bili zajedno?” Šutio sam. Oboje smo znali odgovor – bio sam budala.

Odgledali smo film bez puno priče, a kad se na ekranu počela vrtjeti odjavna špica, tiho je ustala, uzela svoju torbu, poljubila me u čelo i otišla. Konačno sam shvatio da tu nemam što tražiti. Izgubio sam tu curu onog dana kad sam je ostavio. Ona je krenula dalje, a ja sam bio slobodan. Slobodan ali nikada toliko njen, kao u tom trenu.

Život je ringišpil. Samo je meni ova vožnja prisjela na kraju.

Marin

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...