Koliko koraka od gužve do pustoši?

Činjenica zaglavljena u perfektu.

Jedna je klupa nekoć bila premala da bi se na nju utrpala sva najbolja prijateljstva. U to smo doba svakodnevno morali žicati roditelje za pet minuta više jer se, kako smo ih uvjeravali, javna rasvjeta upalila baš kada je postalo najzabavnije. Prava je istina bila da nam u to vrijeme ni cijeli dan ekstra ne bi bio dovoljan. Kako i bi kada smo dijelili sve?

Trebalo je ispričati sve dječje tajne, podijeliti s vojskom prijatelja svoje snove, potražiti od njih utjehu i savjet. Trebalo ih je pitati: svađaju li se i njihovi katkada doma, lete li tanjuri povremeno zrakom i strahuje li se i u njihovoj kući od nekakve recesije? Trebalo ih je pitati, budući da mi to nismo učili na satu, znaju li možda oni što je to recesija i zašto roditelji uvijek šapuću među sobom – „ma neka biraju što žele, samo ne politiku.“? Svašta je trebalo pitati te naše prijatelje. Pa iako ni oni to nisu učili u školi, sami smo sklapali logična objašnjenja… kako za leteće tanjure, tako i za recesije, inflacije i porast PDV-a.

Činjenica zaglavljena u prezentu.
Jedna je klupa danas prevelika da bi posjeli onu šačicu bliskih nam ljudi. U ovo novo doba, neprestano bacajući pogled na sat, uočavamo kako minute presporo teku. Ostali bi mi još, ali što ćeš sam po ovome mraku, a i sigurnije je zavući se u svoj brlog čim se upali javna rasvjeta. Prava je istina da danas vremena imamo previše za onaj par ljudi s kojima s vremena na vrijeme provirimo iz svojih zidova. Kako i ne bi kada ne dijelimo ništa?

Trebalo je utući godine u rad, rad u novac, novac u utvrdu. Trebalo je sakriti od te vojske konkurenata: koliko točno zarađuješ, kako si došao do svoga brloga, da li i u tom tvom domu glasnoća katkada prelazi dopuštenu razinu i podsjeti li te povremeno tvoj životni suputnik na leteće tanjure iz djetinjstva? Svašta je u tome važnom procesu odrastanja i preuzimanja odgovornosti postalo ništa. Ništa više ne treba pitati prijatelje, ništa s njima podijeliti, a i ako se učini da treba pali se lampica – je li primjereno pitati ili podijeliti ono što nam je na umu s potpunim strancem.

Činjenica zaglavljena u budućnosti.
Čovječe, čemu klupa na svakom ćošku?

Potpisuje N.B. (Nela Baričević)

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...