Koliko koraka od gužve do pustoši?

Činjenica zaglavljena u perfektu.

Jedna je klupa nekoć bila premala da bi se na nju utrpala sva najbolja prijateljstva. U to smo doba svakodnevno morali žicati roditelje za pet minuta više jer se, kako smo ih uvjeravali, javna rasvjeta upalila baš kada je postalo najzabavnije. Prava je istina bila da nam u to vrijeme ni cijeli dan ekstra ne bi bio dovoljan. Kako i bi kada smo dijelili sve?

Trebalo je ispričati sve dječje tajne, podijeliti s vojskom prijatelja svoje snove, potražiti od njih utjehu i savjet. Trebalo ih je pitati: svađaju li se i njihovi katkada doma, lete li tanjuri povremeno zrakom i strahuje li se i u njihovoj kući od nekakve recesije? Trebalo ih je pitati, budući da mi to nismo učili na satu, znaju li možda oni što je to recesija i zašto roditelji uvijek šapuću među sobom – „ma neka biraju što žele, samo ne politiku.“? Svašta je trebalo pitati te naše prijatelje. Pa iako ni oni to nisu učili u školi, sami smo sklapali logična objašnjenja… kako za leteće tanjure, tako i za recesije, inflacije i porast PDV-a.

Činjenica zaglavljena u prezentu.
Jedna je klupa danas prevelika da bi posjeli onu šačicu bliskih nam ljudi. U ovo novo doba, neprestano bacajući pogled na sat, uočavamo kako minute presporo teku. Ostali bi mi još, ali što ćeš sam po ovome mraku, a i sigurnije je zavući se u svoj brlog čim se upali javna rasvjeta. Prava je istina da danas vremena imamo previše za onaj par ljudi s kojima s vremena na vrijeme provirimo iz svojih zidova. Kako i ne bi kada ne dijelimo ništa?

Trebalo je utući godine u rad, rad u novac, novac u utvrdu. Trebalo je sakriti od te vojske konkurenata: koliko točno zarađuješ, kako si došao do svoga brloga, da li i u tom tvom domu glasnoća katkada prelazi dopuštenu razinu i podsjeti li te povremeno tvoj životni suputnik na leteće tanjure iz djetinjstva? Svašta je u tome važnom procesu odrastanja i preuzimanja odgovornosti postalo ništa. Ništa više ne treba pitati prijatelje, ništa s njima podijeliti, a i ako se učini da treba pali se lampica – je li primjereno pitati ili podijeliti ono što nam je na umu s potpunim strancem.

Činjenica zaglavljena u budućnosti.
Čovječe, čemu klupa na svakom ćošku?

Potpisuje N.B. (Nela Baričević)


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih… Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: “potpisuje N.B.”

Comments

komentari

Protected by Copyscape