Lica vidimo al’ srca ne znamo…

Ljudima ne možeš ući u glavu. I možda je dobro da je tako. Zasigurno bi nas prestravile stvari koje bi tamo našli. Sve njihove misli o svijetu, o ljudima, o njima samima i o nama koji smo im bliski – skamenile bi nas. Jer u glavama onih koje volimo, često smo sve samo ne voljeni. Često smo na tamnoj strani.

Ljudi koje obožavamo često nas mrze zbog toga, često nam se smiju jer im se previše dajemo. Umjesto da nas zagrle s obje ruke i uživaju u ljubavi, pažnji i našem trudu, uzimaju nas zdravo za gotovo i sprdaju se s našom naklonosti. Kao da će to uvijek biti tako, kao da imaju Bogom dano pravo na naše emocije i privrženost, kao da se to ne može promijeniti preko noći i srušiti kao kula od karata.

Da, možda smo glupi mi koji bezrezervno volimo. Ali ljubav nije fiksna stvar. Nema omjer i masu. Nevidljiva je, neopipljiva, promjenjiva i prolazna.

I jednom kad se kao val razbije o hrid, gotovo je. Ne može je se vratiti. Toliko je važna, toliko je svi žele, a kad je imaju ne znaju je cijeniti.

Ponekad mi se čini da najbolje prolaze ljudi bez emocija. Oni kojima ništa ne predstavljaju drugi ljudi, oni kojima su ostala bića na planeti samo brojke. Oni koji uvijek misle isključivo na sebe. Njih nitko ne može razočarati jer od nikoga ništa ne očekuju. Uzmu što im se nudi, ali se ne zamaraju s hvala. Okrenu se i odu, kad god požele. Ne vežu se za nikoga i ništa.

Ranjeni ostanu oni koji vole. Oni koji se daju bezuvjetno i ništa ne traže. U nekom trenu takvi ljudi puknu, nakon što su masu puta uzeti zdravo za gotovo i iskorišteni. Puknu i postanu hladni. Kao sunce koje se ugasilo. I bude to čudno svijetu oko njih, bude nerazumljivo i nerealno i neprihvatljivo, ali naprosto je to prirodni zakon.

Ako ti pružim sve, a ti to porušiš, uzet ću sve svoje nazad i otići.  I tako duše idu iz krajnosti u krajnost.

Tko može zamjeriti onome tko je volio što je odlučio više ne voljeti? Tko mu može uzeti za zlo? Tko ga može osuditi? Nitko. Međutim… ako takav netko naiđe na nekog tko ga iskreno zavoli, tko mu pruži sve, a on mu ne uzvrati, onda se vraćamo na početak priče. Tad i taj koji je patio postaje krvnik i svo dobro mu ne vrijedi koliko je crno ispod nokta.

Ako te jednom netko povrijedio, ne znači da ti zato imaš pravo povrijediti druge!

Ako hodaš svijetom rigajući vatru na one koji ti nisu ništa krivi, samo zato što te jednom, negdje, netko slomio, nemoj se čuditi što ostaješ sam. Nemoj se čuditi što ljudi dižu ruke i odlaze. Jer nitko od nas nije bez ožiljaka, nitko od nas nema tu privilegiju. Svi smo mi bili žrtve nečije goropadnosti, sebičnosti i uskogrudnosti. Svi smo mi nekog voljeli i izvukli kraći kraj, možda čak i jedva spasili živu glavu, a ne samo slomljeno srce. Pa smo ti ipak otvorene duše prišli i pružili ruke, a ti si na nas krenuo teškom artiljerijom.

Planete se gase oko ugaslog sunca. To je prirodni tok stvari.

Cvijeće vene s jeseni i tlo stoji ogoljeno prije no što stignu zimski snjegovi. Ne da ni drveće, ni cvijeće svoje pupove hladnim vjetrima, pa što bi ljudi dali srca onima koji su kao od kamena?

Zato oprosti ako ti dugo promatram oči, oprosti ako te to smeta. U njima ti tražim dušu, ako je ne mogu naći – odlazim. Ako u njima nema tvog srca, džabe ti najširi osmijeh na svijetu. Jer onaj mali iver leda bude dovoljan da se i sama od njega sledim. Pa hvala. Ne bih.

Radije sama u svojoj ljudskosti, nego s čitavom planetom ljudi, a bez nje.

Marija Klasiček

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...