Moram li te voljeti?

I tako vođena sobom, čitav svoj život mali, naučila sam se reći što mislim. U lice. U nos. Tako ću i sada. Sa svima sam pristojna. Ali, brate to ne znači da ih (da vas) sve volim. To ne znači ništa, osim da se znam kontrolirati (više-manje). One koje volim, volim i oni to znaju. One koje ne volim – njih jednostavno ne želim s time zamarati (dam im do znanja pogledom i nadasve sarkastičnim prdežima, ali ih ne diram), jer nije njima to ni bitno. Barem im ne bi trebalo biti. ALI, uvijek se nađe i netko kome zasmeta taj moj – ne volim te baš.

Nisam ja sada neka posebna, (mislim jesam, ali to nije tema dana), ja sam samo realna. Kako što nismo svi za sve, ne volimo svi ni iste stvari, pojave, ljude. (Ok, što se više družim s mačkama, ljude ne gotivim previše, ali jbg moramo biti okruženi njima. Kažu da je to zdravo. Samo ne znam kome?) Meni iskreno ne fale mase. Odavna sam prestala pohoditi gužvastične lokacije. Niti mi nedostaje ljubavi da je trebam tražiti baš na svakome mjestu. Ali, ti posebno posebni ljudi koji se moraju svima svidjeti. Koji žive zen. Koji odašilju i primaju frekvencije. Ti ljudi koje ne volim baš, uvijek postavljaju pitanje „Zašto si takva? Zašto me ne voliš, a ja sam dobra/ar?“. Njima vrlo jednostavno odgovaram – nije do mene, do tebe je. I tu nema mjesta za objašnjavanje. Ok, za mene ima. I to puno mjesta za proseravanje pametnih samo meni sličnih mudrolija pod nazivom „Joj mene joj“.

Ne sviđa mi se takav oblik ljudi, ni njihova pojava. Lažni osmjesi i fore „sa svima sam si super baš sam si zen“. Mene to ne zanima. Mene to ne jebe (i da volim psovati da ga jebeš), mene to ne dira. Ili dira ako mi ide na živce? Uglavnom. Volim, radim, činim, želim (i sve ostalo nabrojeno u nizu vezano uz temu mene) samo (i isključivo samo) ono što želim. A fejkeri koji seru zen na nos, uši i guzu nisu u tom mom nizu gotivljenja. Nemreš biti 24/7 dobre volje, zen i  jebeno super sa svima. Osim ako nisi na nekim drogicama, pa si si brate skurio i zadnju ćeliju memorije da si retroglavac, tada ti je oprošteno, sve ostalo je trlababalan. Ja sam temperamentna. Iskrena s emocijama. Na meni se vansvemirski vidi kada sam ljuta, sretna ili kada moram na wc. Glasna sam. Grlena. Imam ocd kad želim. Lijena sam kad hoću. Čovjek sam po vrsti, cigan vlastitim odabirom. Jedino mogu reći da nisam šupak. Poput ovih koji sve vole i žele da ih svi vole. Ja sam žena i ne moram ja ništa, ja sam se namorala do sada u životu.

 I onda se postavlja pitanje – volim li ja uopće ikoga osim same sebe i svog besciljnog kukanja i prigovaranja drugima? Volim, naravno. Volim i ljude da se razumijemo. Dobre. Otvorene. Iskrene. Sa svim svojim rojevima muha u glavi i jatima govana na istoj. Ljudi koji se ne srame da su ljudi u mome srcu imaju posebno mjesto. Ljudi koji su svjesni sebe i ne trude se farbati oči okolo drugima samo zato što imaju bolesnu imela potrebu da ih se voli. Takve neljude nanjušiš. Osjetiš samo jednim pogledom. Zato, vi takvi, ne zamarajte se zašto vas ja ili bilo tko drugi na svijetu ne voli. Ja se ne zamaram vama (osim trenutno). Ne bih se ni zamarala da mi svojim retro pitanjima ne spinate glavu  i poljuljate moju samosvijest. Kako? Jebeno lako, tim svojim pitanjima „Zašto si takva?“. Kakva pitam ja vas? Realna? Svjesna? Sigurna? „Normalna?“ (op.a., navodnici su stavljeni zbog definicije normalnog – davno smo ustvrdili da je meni sve vansvemirsko normalno, pa da se ne uvrijede ovi drugi normalni) Moj cilj u životu je apsolutna sloboda odabira. Ja sam za mogućnost koju ta sloboda daje. A, trenutno je na snazi- ne moram ja ništa. Pa, tako ni voljeti vas.

Ljubav nije stvar da se lomi, ona je jedina pojava koja se množi bez seksa. I nju ne dajem olako. Niti je primam od svakoga. Pogotovo ne od fejkera.

                                                                                                                             Iva Matijaško Degač

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...