Samo jedna poruka od nje bila je dovoljna da me izbaci iz takta. „Kasni mi“, napisala je kratko, odbijajući se javiti na moj poziv koji je zatim usljedio. Igra se, znam. To je potpuno njen Modus Operandi, a ja glup kakav jesam, nasjedam, iznova i iznova. Ipak, kopka me ta noć. Moja slabost, nedostatak hrabrosti da zovnem onu koju sam zaista želio zvati – Ninu.

Ego mi je još uvijek divljao pri pomisli kako je, nakon činjenice da mi je tajila svoju prošlost, ona bila ta koja me ostavila. I što sam budala napravio? Otrčao onoj koja i danas nakon toliko vremena ispušta otrov u moj život. Bella, moja ljetna oluja. Još mi je pred očima ona njena duga crvena kosa, njeno isklesano tijelo koje me mamilo, povuklo na sebe i čvrsto obavilo noge oko mog struka. Pijan, lud, bijesan, razočaran, željan i sit istovremeno… Šta ti je život…

Zar sam zbilja mislio da je Bella način kojim ću Ninu izbaciti iz sebe? Zar sam zbilja vjerovao da me ponovni susret s Bellom neće skupo koštati? Otkako je shvatila da je bogatstvo ne može ugrijati ni zadovoljiti među plahtama, opsjedala me. Je li me to konačno uhvatila u klopku? Bože, nekad sam zaista tako prokleto glup… Što je najgore ni ne volim ju. Ne više. Niti malo. Sve što sam želio te noći je isprazniti se, kazniti ju, poniziti. No što sam bio grublji, to je glasnije uzdisala, prepredeno se osmjehivala i pohotno širila svoje sada bogataške noge. Što je uopće htjela od mene? Odgovorio sam joj na poruku: Sve i da si trudna zar zbilja misliš da ću povjerovati da je moje? S koliko njih si legla do sada Bella? Koliko njih te servisira, dok tvoj bogati blesavi dečko sve plaća?

Nije odgovorila. Puštala me da sumnjam, da živim u neznanju. Slab, kakav jesam, svoj život utapam u alkoholu i usputnom seksu koji polagano potpuno gubi svoju čar. Sve ste mi iste. Izgledate isto, odjevate se isto. Pričate iste isprazne priče, govorite da čeznete za ljubavlju dok istovremeno meni širite noge, meni koji vam otvoreno, na dlanu daje svoje uvjete kao da su nešto najnormalnije i najobičnije… Mislite me promijeniti? Pridobiti. Oblikovati. Kao da sam komad gline. Ha! I onda smo mi muški bezosjećajni gadovi! Vaše proračunate kalkulacije nisu?!

Osjećam polagano da sam došao do ruba. Kao da mi do lude svijesti konačno dopire besmisao mog života. Zakačen sam za prošlost poput krpelja i sišem ostatke njene krvi koja me održava na životu. Što je s mojom budućnosti? Ma što je i s mojom sadašnjosti? Kome pripadaju? Belli? Nini? Zašto im se toliko dajem u svojim mislima? Je li zbilja sve samo igra mog ega, koji uvijek mora imati zadnju riječ? Koji ne može podnijeti činjenicu da je ostavljen, a ne onaj koji ostavlja?

Petak je. Izlazim. Nek dovraga idu i Bella i Nina. Nek dovraga ide i moj život. Imala je Stela pravo, kukavica sam. Nemam snage ni da se suočim sa sranjima koja sam sam sebi zakuhao. Bijeg od stvarnosti jedini je sport u kojem sam dobar. I što sad? Ništa. Što sirovina poput mene može osim nastaviti po starom? Ta divljakuša Stela dovoljno je drugačija da mi se evo već puni tjedan dana mota po mislima. Nastavljam svoj lov dok razmišljam kako je moj život samo karma na djelu…

Šaptač

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)