Ljepota…

Ljepota je nemjerljiva. Pogotovo ona koju sakrivamo unutar sebe daleko od znatiželjnih očiju. Daleko od stranaca. Daleko od drugih, da nam je ne ukradu. Uprljaju. Zagade. Ljepota je, po mome skromnom mišljenju, jedino oružje koje obara bez metka. Udara ravno u mozak i lomi u koljenima.

Od nje i zbog nje umirali su mnogi. I umirati će mnogi. Pogotovo oni koji ljepotu vide u svemu oko sebe, jer osjećaju ljepotu najjače. Žive ljepotu. Jesu ljepota. Oduvijek. Zauvijek. I dalje od toga. Najčešće su takvi ljudi nesretno sretni. Sretni zbog udaranja ljepote iza svakog ugla, a nesretni zbog okoline. Pa da pojasnim. Sreća traje sve do onog usranog trenutka kada te umjesto ljepote okolina po prvi jebeni puta pokosi odbacivanjem. Izrugivanjem. Samo zato što si drugačiji. Samo zato što si sama sebi lijepa baš takvi kakva jesi-neobična, drugačija.

Od malena sam „drugačija“, mogu biti slobodna i napisati –promatrana od okoline, jer odskačem. Jer nisam u šinama „normalnog“. Jer sam svoja. Izgledom, izričajem, narječjem, imenom i prezimenom. I dobro to bude, ali tek kada narasteš i shvatiš da je upravo preživjeti sve pokušaje okoline da te slomi i prilagodi ljepota koju imaš. Ostala sam svoja. Ostala sam ja i nakon toliko godina. Ostala sam i dalje na prvoj crti i uzbuđeno čekam nove napade. Draga moja okolino, želim ti po prvi puta reći glasno i jasno u lice- jebi se! Jebi se zajedno sa malograđanštinom kojom si se zagrnula, licemjerjem i podsmjesima kojima napadaš sve koji nisu kao ti, kao vi. Jebi se, jer i dalje se oblačim onako kako mi se taj dan želi. I dalje se razgovaram glasno, još glasnije smijem. I dalje spašavam mačke s ceste. I dalje pjevam. I dalje slikam. I dalje pišem. I dalje se plačem i osjećam kao govno kada sam tužna. Jebi se draga moja okolino, ali sama sebe, jer to najbolje znaš i nisi dostojna da te ljudi kao ja pljunu, a kamoli poševe. Jebi se, ovu malu nisi uspjela programirati. Slomiti.

Nisam samo odskakivala izgledom i jezičinom koliko sam odskakivala svjetonazorom. I tom svojom velikom željom za slobodom. Naučila sam se poklopiti, uklopiti, ali nikada nisam prodala dio sebe. Jer za mene je to gore od smrti. Dati sebe zbog tuđih mjerila, koja su i tako nebitna, jer nisu naša, jer nisu moja – je prodaja duše. A, dušu ne prodajem ni za brdo karamela. Moja je, nije neka najčišća, ali je moja. Ljudska je sa svim jebenim manama. Buhama i govnima. Moja je i ne dajem je nikome tko je nije zaslužio. A, to draga moja okolino si ti. Govnarko stara usrana. Misliš ako je tebi nešto normalno, da bi svima trebalo biti normalno? Lijepo? Ja sam do sada šutjela, jer ako želimo toleranciju, moramo biti tolerantni prema svima, ali mi je pun klinac tišine.

Pun mi je klinac generaliziranja i kada se od šume ne vidi jebeno drvo. Danas ne šutim u ime svih onih koji su poklekli pod tvojim napadima i odustali od sebe. Ne od tebe, tebe su voljeli, tebe su htjeli u blizini (za razliku od mene, meni se za tebe jebe), htjeli su da ih prihvatiš. Pokušali su se promijeniti. Pokušali su ti se svidjeti, a ti kuravo stara? Još si ih više pokosila. Još si ih više odbacila. Jer nisu „normalni“! A, ti kao jesi? Tko ti je, draga moja zadrta okolino, dao dozvolu da upravljaš tuđim životima? Stvarno me to zanima. Od kuda si uzimaš za pravo mijenjati druge, a sebe ne vidiš? Ne vidiš koliko govana imaš, jer su tuđa zanimljivija.

Ja sam preživjela, ja se borim, ali ponavljam nismo svi/sve isti/iste. Mnogi „drugačiji“ su digli ruku na sebe, samo da se spase. Mnoge si ti, draga moja usrana okolino, zatukla po parkovima, jer su bili drugačiji. Mnoge si protjerala iz rodnih mjesta. „E,da si moja/moj ja bih tebe naučio“-geslo je tvoje. Ja ću ti samo reći da si budala. Jer svi ti drugačiji su nečija djeca, u najvećem slučaju je obitelj dio tebe i tvoje usmrđene mase, ali su došli na svijet sa istim slobodama poput tebe i bore se. Stara moja, otvori prozore, izađi na ulicu. I reci mi što vidiš? Mnoštvo mladih hoda istetoviranih tijela, izbrijanih glava, dugih, kratkih kosa i boli je uho za tebe. Nas „drugačijih“ ima sve više. Nadam se da ćeš uskoro ti biti manjina koju će trebati policija štititi na paradama, ali ne od nas. Već od tebe same. Da nas ne zaraziš svojim bolesnim jednoumljem. I da vidiš kako je to kada te netko zatire.

Kada te netko želi zgaziti i misli da je to ispravno, a jebeno nije. Da na svojoj koži osjetiš kada te odbace samo zato što si drugačiji. Što vidiš svijet drugačijim.Svim mladima, starijima, starima želim da budu ono što jesu. Da rade ono što vole. Oblače se kako žele i budu slobodni u ljubavi prema onima koje vole, jer svijetu nedostaje boje i ljubavi. Svijetu nedostaje ljepote. Svijetu nedostaju ljudi, a ne zvijeri koje kolju sve što stignu i hrane duše tuđom boli.

Ljubi vas sve Iva <3

 

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...