Rođena na Kragujevačkom dvoru, kao ćerka srpskog cara Lazara i carice Milice, Olivera je trajno obilježila istoriju ovog naroda.

Pored četiri sestre i dva brata rasla je kao obožavana od svojih roditelja. Učena je latinskom i grčkom jeziku, matematici, muzici i svemu što je za ono vrijeme bilo prikladno za plemske dame.

Sve njene starije sestre udate su na odabir roditelja u političke svrhe.

Olivera je po predanju gajila emocije za Miloša Obelića koji je bio u službi njenog oca cara Lazara. Miloš je često boravio na dvoru i bio je opčinjen njenom ljepotom. Car Lazar ga je volio i beskrompomisno mu vjerovao, smatrao je da je njegov najveći junak, no na Obelićev prijedlog da mu da ruku svoje kćeri, Lazar je rekao da je suviše mlada i da joj nije vrijeme. Vjerovatno da se time najbolje opisuje njegova ljubav prema Oliveri, iako o ovim događajima ne postoje čvrsti dokazi.

Vjeruje se da je Olivera živjela mirnim i lagodnim životom do kobne 1389. godine kad se desila bitka na Kosovu. Istorijski posmatrano, bitku su drugačije opisivali i sami tok bitke dosta je nerazjašnjen. Ono što je izvjesno je da u bitci život izgubio Car Lazar i Sultan Murat, a njihova mjesta su zauzeli Carica Milica i Sultan Bajazit.

Sultan Bajazit, opisuje se kao nadobudan, ohol i traljav, a Oliverina majka kao staložena pametna i hrabra žena.

Da bi Srbija postala vazalska zemlja u službi Turaka bilo je potrebno sa njima postići dogovor.

Olivera koja je tad još uvijek bila maloljetna, prinosi neviđenu žrtvu i pristaje da ode u Bajazitov harem, tako spasivši svoju braću i svoj narod.

U proljeće 1390. godine Oliveru su u Bajazitov harem otpratila dva brata. Dalek put do Jedrena po predanju bio je posut cvijećem, koje je ostavljao srpski narod. Slavljena i voljena od strane svog naroda ostala je do današnjih dana. Spriječila krvoproliće, spasila Srbiju kao zemlju i njen narod i otišla pravo u ruke ubice svoga oca.

Po dolasku u Bajazitov harem on je imao već četiri žene i šestoro djece. Postoje zapisi da je Bajazit bio alkoholičar i nasilnik. Međutim, prelijepa Olivera je vremenom uspjela postati njegova miljenica, pa kasnije žena. Neki Turski zapisnici govorili su da ga je zamađijala srpska princeza i da ga navodi da pije da bi njime upravljala. No, Bajazit se zaljubio u Oliveru i bila mu je žena dugi niz godina. U to vrijeme Srbija je imala najviše benefita od zemalja na Balkanu. Uspješno je sarađivala sa Turskom, ukinuti su skupi nameti, a narod je živio u miru i blagostanju. Iako je godine svog života provela na Turskom dvoru, Olivera nikad nije postala muslimanka. Ostala je vjerna svojoj otadžbini i vjeri do smrti, čak je na dvoru imala svog sveštenika.

1402.godine tatarski Emir Tamerlan napao je Osmanlije i nanio težak poraz osmanskoj vojsci. U ovom porazu zarobljeni su i Bajazit i Olivera. Kako su turski običaji nalagali da Sultan koji zapadne u zatočeništvo izvrši samoubistvo, Bajazit je zbog sramote koja je bila nanijeta njemu i Oliveri sebi oduzeo život. Olivera je ostala u zatočeništvu, kasnije je oslobođena uz pomoć brata Stefana Lazarevića.

Postoje zapisi da je Bajazit bio okovan lancima, gladan, žedan, hranjen često otpacima, dok je Olivera bila maltretirana u tom smislu što je naga do pasa, pred očima svoga muža, morala da pjeva i zabavlja dvorjane.

Zbog toga Bajazit udara glavom u rešetke kaveza sve do smrti. Olivera je, navodno, umrla nekoliko dana kasnije. Predpostavlja se da su ovu priču izmislili pjesnici koji su veličali njihovu ljubav jedno prema drugome. Istorijski, Tamerlan je cijenio Oliveru i nije se surovo ophodio prema njenom mužu. No, Bajazit ipak umire u zatočeništvu (vjerovatno se po običaju ubio).

Nakon što je oslobođena, Olivera se vraće u svoju domovinu, Srbiju. Trajno se nastanila na dvor svog brata despota Stefana i na njemu ostaje sve do njegove smrti. Nije se više udavala i nije imala potomstvo. Međutim po nekim izvorima sa Vikipedije čini se da je imala tri kćerke sa Bajazitom.

Predpostavlja se da je umrla nakon 1444 a mjesto gdje je sahranjena danas nije poznato.

2008.godine u Beogradu je osnovan fond “Princeza Olivera” u znak sjećanja na Oliveru Lazarević. Misija fonda je očuvanje istorije i srpske baštine.

Ivo Andrić kao vrhunski poznavalac svoje istorije ispirisan njenim likom i djelovanjem u korist viših ciljeva pisao je o Princezi Oliveri.

Jovana Šekularac

Po zanimanju sam ironična. Nemam ništa protiv ničega, ali mišljenje imam o svemu. Ne volim da se raspravljam zato pišem. Kad si već pročitao/la ovaj tekst slobodno se vrati i na prethodne. Ako me već nisi zavolio/la uskoro hoćeš, garant :*

Komentari