Svatko od nas bar jednom došao je pred ponor okružen zidovima, koji su se kao u nekoj noćnoj mori sve više stješnjavali. Na tebi je tad bila odluka hoćeš li skočiti u bezdan kojem ne vidiš kraj ili ćeš dopustiti da budeš smlavljen. Većina odluči se na skok u nepoznato s onom posljednjom mrvom hazarderstva. Ne žele skončati kao kukavice. Ali tko je zapravo kukavica? U vremenu kad je na tuđim jezicima samo osuda, kad je tuđa nesreća kristalno bistra a vlastiti se grijesi ne vide, kad nepravda sjedi na tronu dok pravda u blatu se guši tko ima pravo komentirati o kukavičluku?
Nikad nije ništa onakvo kakvim se čini. Lijepa žena ne mora biti sretna, netko u raskošnoj viletini ne mora biti zdrav, nasmijan možda u sebi nosi najveću tugu, onaj tko je okružen mnoštvom možda se osjeća najusamljenijom osobom na svijetu…

Tko uopće danas ima hrabrosti priznati vlastiti kukavičluk bilo koje vrste?

 

Imaš li i ti hrabrosti stati pred ogledalo kao ja i samu sebe izvrijeđati što si ne usuđuješ dati još jednu priliku za sreću upravo iz straha od novog razočaranja? Mrziš li samu sebe zbog odluke s kojom liježeš i budiš se, a znaš da nije ispravna? Žene u četrdesetima koje iza sebe imaju zgarište propalog braka, možda poneke veze, razočaranja u bližnje, na žalost ponekad i u vlastitu djecu, postanu “čudne biljke”. One kao da postanu dovoljne same sebi u tom nekom svom svijetu u koji su se začahurile. Naviknu se na samoću, koja je za druge sablazna dok je njima oaza mira u kojoj su one vladarice. U toj samoći preispituju same sebe, zadiru u svoje najdublje dubine svijesti i želja, otkrivaju neke talente za koje do tad nisu ni pomišljale da se u njima kriju. Počinju rasti na duhovnim razinama svijesti, ali kao da se time sve više udaljuju od svjetovnih standarda većine. Da, ponekad im nedostaje zagrljaj i poljubac od kojeg će im tijelo preplaviti ugodni  trnci, ponekad im nedostaje sjedinjenje s nekim sličnim sebi da osjete snagu pripadanja ali ne nedostaju im hrpe neispeglanih košulja koje je prije trebalo oprati od “slučajnog” otiska nečijeg tuđeg ruža, prljave čarape, dignuta zahodska daska koju je poklopiti isto tako teško kao dobiti sedmicu na lottu, stajanje za štednjakom trudeći se pripremiti neki specijalitet za koji će na kraju dobiti tek neko usputno mrmljanje da je to moglo biti i bolje, ubitačno glasno hrkanje na drugoj strani kreveta u noćima koje su sve samo ne za divno pamćenje.

I zato vrteći se u začaranom krugu svakodnevnice u kojoj se susrećem s podrugljivim pitanjima većine sve češće razmišljam jesam li kukavica ili samoj sebi mogu pokloniti lentu za hrabrost? Da živim u srednjem vijeku vjerovatno bih bila spaljena na lomači ( kao i one slične meni) zbog svojih stavova, britke jezičine, a i madeža koji obilježavaju moje tijelo. Ovako sam samo meta ogovaranja onih koji nemaju dovoljno “snažne metle” da njima uspiju počistiti ispred svojih vratiju pa ih moj prag bode u oči.

Zato drage moje, četrdesete nisu smak svijeta ako ste same. Zagrlite svoju samoću i u njoj procvjetajte! Svijetu nedostaje ljepote.

Đurđica Runtas

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari