Pismo hrvatskog pilića…

Mjesto radnje: kokošinjac Vlade RH
Vrijeme radnje: postizborno doba
Likovi: pilići, kokoši i pijetlovi RH

Drage moje sugrađanke i sugrađani,

tek što sam stigla ocijenili ste me. Okupali. Nadjenuli mi ime. Ne žalim se. Moja je obitelj sjajna i ljubav koju primam nemjerljiva je. No svejedno, oprostite mi što ne mogu ostati slijepa na to da ste nerijetko zamišljeni, nesigurni, grubi jedni prema drugima. Nerijetko frcaju iskre na svim razinama i nerijetko je moja mama, noću kada smo samo nas dvije na nogama, uplašena i tužna. Htjela sam svoje roditelje pitati – zašto? Zašto ako su nervozni, ljutiti, nesigurni u sutra? Zašto pored svih drugih mjesta baš u ovom kutku svijeta?

Vidite, baš zato što hodamo hrvatskim ulicama i baš zato što samljevenog ponosa kljucamo mrvice odbačene od strane hrvatskih elita, ja vam sada pišem. Htjele bi te uglađene karikature da bezglavo pođemo kao guske u maglu za ovu šaku jada koju nam tobože velikodušno daju. Htjele bi te uglađene karikature i da nas trajno zatvore u kokošinjac pa da nas tako, podrezanih krila, promatraju s visoka kako mlatareći klapamo jedni druge po glavi. Htjele bi da se očerupani od međusobne razmirice oko sitniša, umorimo i začepimo svoje malene kljunove.

Vidite, ova slova ispisuje moja nemoć i moja žalost. Moja tuga koja promatra laktarenja velikih ljudi pred još većim kontejnerima. I moj sram. Moj sarkazam kao posljednja linija obrane prije kupnje jednosmjerne karte za zemlju snova. I moje suze kao meci. Moj maleni kljun kojemu je ograđeno dvorište, u vidu privatnog kokošinjca Vlade Republike Hrvatske, jednostavno premaleno.

Pišem vam, jer brojeći prijatelje koji napuštaju zemlju paralelno promatram ova meškoljenja na saborskim sjednicama. Izgleda kao kino dvorana za vrijeme emitiranja trećerazredne komedije. Shodno je tome, jel, za očekivati slab odaziv. Cijenjeni moji umorni i razočarani, iako se čini kako bi se nekima mogao zatresti onaj sitniš kojim se neustrašivo diče, pa se savijaju od smijeha dok istinski hrvatski velikani praznih kljunova stoje iščekujući porciju toploga obroka, to se ipak neće dogoditi. Podsjetit ću vas da ste me naučili i zašto ― nikada se konci ne povlače odozdola, zar ne? Posebice ne iz skučena kokošinjca.

Slušam, spominju nove poreze. Samo što ih spominju nekako ispod glasa pa je potrebno naćuliti uši. Pitam se gdje su pogubili onu grlatost kojom su se, kao pijetlovi, razbacivali kada se trebalo loptati za vrijeme predizborne kampanje? Kada je trebalo osvajati bodove s neodoljivom ponudom po cijeni od 1000 eura za novorođeno dijete? Jasno da su mogli preračunati u kune, no ovako u eurima bolje prianja uhu.

Uostalom, ne susprežimo se priznati da su štošta još mogli. Ipak, jedino što su učinili jest to da su nas kolektivno, zabarikadirane u kokošinjac ― prodali. Doduše, prodali su s nama i sebe. No istini za volju, ispregovarali su znatno višu cijenu za svoje grlo.

Kad smo već kod grla… pitam se i gdje su pogubili onu grlatost kojom su se, kao pijetlovi, razbacivali kada je trebalo razglabati o istospolnim brakovima? O pravu žene na pobačaj? Zašto se o škakljivijim prijedlozima ne očituju javno istom onom lakoćom i bezbrižnošću kojom su komentirali, uz blaženi osmijeh na licu, slučaj Mede? Zašto, ako uistinu rade u ime kolektivnog dobra?

Dragi moji, niz obespravljenih u ovoj zemlji nikada nije bio duži. Porezi nikada viši. Poniznost onoga kojega oni nazivaju malim čovjekom, također, nikada viša. Pa svejedno, hrvatski političari koje su birali hrvatski građani, kao i državni službenici koje su postavili ti isti hrvatski političari, ne libe se krasti. Ne libe se otkidati iz usta, halapljivo grabiti novac prazneći onu šaku jada u vidu šupljeg proračuna Republike Hrvatske.

Samo mirno pijetlovi. Shvaćam, vi ste krema hrvatskoga društva. Treba vam priuštiti da omastite brk mesom careva. Priliči vam to. Priliči vašoj djeci bježati u škole i na fakultete po Zapadnoj Europi i Sjedinjenim Američkim Državama. Njima ipak priliči imati građanski odgoj i ormarić u školi kako ne bi teglili knjige na svojim slabašnim leđima. Priliči vašim bračnim partnerima priuštiti da i oni katkad pođu na kakav domjenak, da kušaju skupocjena vina, da putuju na račun ionako tanašnog proračuna ove države.

Pa ako nitko drugi, platit će oni koji bivaju nagrađeni s po pedeset lipa za bocu. Platit će strahoviti niz zamrznutih računa i bizarna kamatna stopa. Platit će i radnice u još uvijek najrasprostranjenijoj trgovini u našoj zemlji, a za čiju se mjesečnu plaću naši gledatelji trećerazredne komedije ne bi drznuli otvoriti barem lijevo oko.

Platit će oni koji ispite na fakultetu pripremaju pod svjetlom svijeće, jer drage moje sukokoške i sukokošnjaci za slučaj da vam se prilikom kljucanja mrvica kljun zabio u pijesak… u ovoj sve bogatijoj zemlji, kako nam ju predstavljaju, sa sve manje blokiranih, sa sve manje nezaposlenih, sa sve manje gladnih, sa sve manje bosih… još uvijek, ne biste vjerovali, ima i takvih.

Pa da utvrdimo, došlo je doba kada za cifru od pedeset lipa možemo gledati ulične obračune istinski velikih ljudi. Što manji ulog, to veći okršaj. Da utvrdimo, došlo je doba u kojemu se naša država doima poput popularne kopiraonice na Savskom. Isprintaju ti diplomu, ti se na tren visoko podignute glave zahvališ pa odšećeš do najbližeg autobusnog kolodvora gdje ti ta ista država proda svojevrsnu ulaznicu za zemlju snova. Stranu zemlju snova.

Kako bilo, ima jedna zanimljiva suprotnost kojoj me ova naša država naučila. Naučila me da su mali ljudi oni što ulaze u automobile s blindiranim staklima i koriste rotirke da rastjeraju gužvu. Ovom velikom hrvatskom ostatku gužva paše. Tako se barem manje ističu. Toga se velikog hrvatskog ostatka pijuni noću kada legnu – boje. Boje se neposluha koji bi mogao uslijediti, boje se prerezanih žica kokošinjca i slobode u pravome smislu riječi. Boje se pilića koji bi, ako im se dovoljno rano ne podrežu krila, mogli otkazati poslušnost. Tu nam moć ne mogu oduzeti.

Još me nečemu naučio ovaj privatan kokošinjac naše Vlade. Naučio me da lažovi i kradljivci u njoj većinski, kroz papire gledano, prolaze bolje. Naučio me i da ti ljudi ne dolaze prisvojiti tuđe pokrivenih glava i s dugim cijevima, već uglađeni kao gospoda s aktovkom pod rukom i novim poreznim reformama. Naučio me da rođendane i godišnjice imamo svi, ali da ih neki od nas slave punih tanjura, a drugi punih srca.

Vidite, dragi moji, ova slova ispisuje moja nada u istinski velike ljude ove zemlje. I moja sreća. Ova slova ispisuje moja ljubav i ne postoji druga zemlja u kojoj bi ih mogla ispisivati punije duše. Vidite, neovisno tome što su se oni mali nametnuli kao veliki, neovisno tome što nam se trude isprazniti tanjure i isprezentirati ovaj jad pijuna kao dobitak na lotu… neću odustati. Vidite, ova slova ispisuje moj napor da ostanem. Ispisuje ih moja tvrdoglavost koja se, suprotno očekivanom, ne raspituje za cijenu jednosmjerne karte i kojoj je jedina zemlja snova, bez sumnje, smještena u ovome kutku svijeta.

Moja težnja za svjetlom

Autorica : potpisuje N.B. (Nela Baričević)

 

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...