Znam i znala sam to oduvijek…

Znam i znala sam to oduvijek da nekako sam rođena ili na pogrešnom mjestu ili u pogrešnom vremenu, jedno jeste od to tvoje. Ja ovakva kakva sam, definitivno ne pripadam, niti sam to ikada znala ovdje gdje se nalazim, i ovim ljudima koji me okružuju. I pokušavala sam, satirala se od tih silnih pokušaja da izbalansiram i onda sam odustala od svega. Ne vrijedi. Krajnji rezultat je uvijek isti, ja ne valjam.

Ne, žao mi je, ja nisam kao vi. Žao mi je, ja ne znam da glumim i ja vam neću smijati se u lice dok vas duboko u sebi ne podnosim, jer nisam naučila biti licemjerna. Prije ću vas ignorisati,vrištati u sebi i pucati po šavovima, nego glumiti neku dobrotu i ljubav koja ne postoji. Ne, ja neću nikada reći „Jeste, tako je“ ako to ne mislim, samo zato što ste vi tako rekli i što bi trebalo da se složim sa vama kako biste vi o meni imali neko lijepo mišljenje. Ne, ja neću ispijati kafe sa vama da vam ugodim i pričati o svakome svašta jer vas zanima sve šta je ko i gdje je. Ne, neću se praviti da je sve u redu ako nije. Ne, neću raditi ono šta mi kažete jer sam dovoljno zrela i inteligentna i čitav svoj život radim i radiću na sebi, svom karakteru i svojoj ličnosti da bih mogla biti samostalna osoba.

Ne, neću ćutati i sjediti skrštenih ruku praveći se da se ništa nije dogodilo dok vi okolo pričate stvari koje nisam uradila, blatite moje ime i trudite se svim silama da drugi ljudi misle isto tako loše o meni. Ne, neću se nakon toga ponašati kao da se ništa nije dogodilo. Neću jer znam koliko sam bila fer, koliko sam sebe dala i koliko sam zaslužila. Život me je očvrsnuo i dovoljno sam propatila živeći ga da bih to sebi dopustila. Lako je reći „vidi je, para nosem oblake“. Možda, kamo sreće da je istina eto ja ću prva da kažem. Kamo puste sreće da sam u oblacima i da samo na sebe mislim. Kamo sreće da me sve te gluposti i govorkanja ne dotiču, da mogu da se izdvojim iz toga i pošaljem sve u tri lijepe. No ne mogu. Boli me nezahvalnost, boli me gordost koja se nakupila zbog vas u meni, boli me vaš bezobrazluk. Bole me laži, bole me pretvaranja, bole ugrizi i izdaje. A ja sam oduvijek bila takva, što me je više boljelo to sam bila čvršća, gradila veći i jači oklop oko sebe. Ja ne mogu da pregazim preko sebe i svoga truda, kad se toliko oko nekoga potrudim, kad se vežem i onda da se tih osjećaja tako lako riješim. Ja to ne umijem. I ne razumijem više koji se klinac događa sa ljudima, zar je lakše i bolje blatiti nekoga jer se bojite njegovog karaktera? Jer vi nemate karaktera? E pa znate šta? Sram vas bilo. Sve odreda.

A ja sam jedna velika budala što ja to sve jednostavno ne zaboravim i vas pošaljem tamo gdje vam je i mjesto. Ja sam budala što sve primam k srcu, umjesto da me boli ona stvar šta je ko rekao i šta ko misli o meni. I budala sam što šutim, što dopuštam da oni koji to nemaju prava ispiraju usta sa mnom, umjesto da im svima začepim gubice i postavim ih na svoja mjesta. Ali eto, neka vam svima bude, jer „ova što nosem para oblake“ se jako umorila od života i nema snage da ispravlja krive Drine. No zapamtite da je život bumerang, i da se sve vraća. Ja sam još uvijek mlada, život je tek preda mnom, i samo će vrijeme dokazati ko sam i šta sam,a recite mi šta ćete onda vi? I šta ja da uradim tada, kada me nakon svega povučete za rukav kad vam budem trebala? A taj dan uvijek dođe, upamtite.

Aleksandra Dukić


Aleksandra Bursać

Volim pisati i pišem od kad znam za sebe. Pisanje je lijek za dušu , a ovdje pričam kako je to biti žena, majka, supruga, domaćica, a opet imati snove i želje i sve te osobe spojiti u jednu.

Comments

komentari

Protected by Copyscape