Eureka…

I dođe tako trenutak kada zasmrdi vlastita odluka (u mome slučaju donijeta iz vedra neba mlade buntovnice) smradom smrdljivim i zasmrdi mi dan. Jebi ga Ive, trebala si znati da Vrag uvijek dođe po svoje, pa sada jedi govna s osmjehom na licu. I dođe tako taj smrad i bude mi usrano. Teško. Jebeno. I bude mi žao.

Traje to kratko, da se razumijemo, ali ipak dovoljno da mi ostatak dana prođe u takvom istom raspoloženju-jebeno usranom. I onda ja (koja volim taj veznik i) poput prave mene me krenem u filozofiju-zašto, ali zašto ne slušamo, ni sebe, a bome ni druge? Zašto nam treba govno sranje situacija xy godina poslije da sami sebi kažemo „trebala/o sam pametnije“? E, pa zato što to tako mora biti i što smo u to vrijeme donošenja odluka bili najpametniji. Najzreliji. Znali smo najbolje za sebe. Ili su drugi znali bolje od nas.

Evo za primjer ću uzeti sebe. Mogla sam otići prije jedanaest godina raditi van. Mogla sam, ali nisam i sada jedem govna na burzi. Mogla sam završiti faks na vrijeme. Mogla sam, ali nisam i sada imam preveliko radno iskustvo, znanje i vještine stečene radom, ali nemam jebeni papir. Mogla sam roditi odmah poslije prvog djeteta. Mogla sam, ali nisam i sada slušam retardirana pitanja u tipu „A kada ćeš ti?“. Isto tako sam mogla biti i jebeni astronaut, ali nisam jer sam uvjerena da se na Mjesecu nije ni bilo-teorije zavjere moje su drugo ime. Mogli smo svi mi nešto, ali eto tako nismo. Zašto? Zato što smo mislili da je tako ispravno. Da smo u pravu, a svi drugi u krivu. I da najbolje za sebe znamo. Ufali smo se sami use i u svoje nacrtano kljuse (jer pa pravo nemamo para).

Isto tako je i sa odabirom frajera. Uvijek postoji onaj jedan s kojim smo mogle, ali eto tako nismo i sada smo u razmišljanju – što bi bilo kad bi bilo. Isto tako je i sa alkoholom, ali dan poslije-mogli smo manje piti ili ne piti uopće, jer nas danas glava rastura. Mogli smo lijevo, ali nismo i otišli smo desno, pa smo se eto tako izgubili, jer bi i lijevo bilo krivo, a pravo nije bilo označeno kao dio puta. Svakodnevno smo zaspamani sa mogli smo situacijama. U svakom jebenom pogledu. Pa, čak i kada se savjet drugih posluša taj mogla/ao sam se pojavi kad-tad-eh, da nisam slušala/o druge i da sam po svom mogla/ao sam ja drugačije.

E, pa nisi. E, pa nisam. I što? Jesmo li uistinu takvi baksuzi po vlastitoj volji ili po nahođenju sudbine. Vjerujem da nam se i da prilika da sami odaberemo tok cijelog svog života, mi bi usrali u nekom trenutku i bili u banani, jer eto nismo stavili još to, to, to i to u listu želja za sebe. Nismo sveznajući, nismo svemogući, ali ne smijemo biti ogorčeni. Kažem ne smijemo,što ne znači da ja nisam. Možda bolje da napišem-ne bi trebali biti ogorčeni. A, zašto? Vrlo jednostavno-život je prejebeno kratak za takva razmišljanja, analize analiza i ne treba nam smrad usmrđenih odluka. Trebamo ih prihvatiti kao naše i trpjeti posljedice na način da iskoristimo najbolje iz svega.

Nisam otišla raditi van prije jedanaest godina, možda sam na burzi, ali sam provela jedanaest godina blizu svoga tate koji je umro iznenada, da sam otišla grizla bih se zbog odlaska. Nisam otišla ni zbog mame i sestre, ni zbog grada u kojem sam rođena. I drago mi je što nisam imam ih uza sebe svaki dan. Nisam otišla prije jedanaest godina raditi van, ali sam prije devet postala najbogatija osoba na svijetu. Dobila sam svoju curicu. Postala sam mama i jebeno mi je drago zbog toga. Moj gen ostaje od kuda je potekao. Za neke možda u šupku balkana, ali za mene u centru svemira.

Pustite mogla sam, mogao sam, mogli smo situacije i živite život. Da e trebalo biti tako bilo bi, ovako vjerujem da imate puno više razloga za slavlje nego za plakanje nad samim sobom. Tako i ja, nakucah tekst, prosrala par pametnih i odlazim van na kavu. A, mogla bih si napokon opeglati veš i pospremiti ormare. Mogla bih, ali ne želim.

Voli vas sve vaša Ive <3

 

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...