Pismo bivše djevojke…

Voljela bih reći da sam tako jako ljuta na tebe. I da sam danima plakala nakon što si me ostavio. Ali nisam. Zapravo sam u par sati skupila misli, sabrala sliku svog života i krenula dalje nasmiješena.

Zašto ovo pišem? Zato što se bivše ljubavi ne moraju mrziti. Zato što ostavljena žena ne mora uvijek biti ona koja reže vene, plače i pati u nedogled. Ne mora. Možda je tako s nekim prvim, balavim simpatijama, ali u stvarnom svijetu, zreli ljudi nastavljaju dalje. Budu sretni zbog iskustva koje su doživjeli i okrenu se – ne novim ljubavima, usputnom seksu, piću i zaboravu, već sebi.

Tako sam se i ja sebi okrenula. I osjećam se dobro. Shvaćam da je svijet puno više od tebe i mene, a život – bogatstvo, dar koji ne vrijedi rasipati u suzama i uzaludnom plakanju za nekim, tko tu nije htio biti.

A ti ne vjeruješ da sam dobro i da ne marim s kim spavaš. Nije mi to bitno. Zar bih stvarno trebala mariti s kim ćeš se, kada i kako poševiti? Zar bih zbilja zbog toga trebala osjećati bol? Zašto? Pa ti to ne radiš meni. Ti spavaš s drugima. Tvoje tijelo, tvoj život, tvoji izbori.

Moj je izbor ne valjati se s bilo kim. Moj je izbor biti jaka, zrela, sretna mlada žena. Moj je izbor s vremenom, kad budem spremna, opet se zaljubiti. Moj je izbor ne osjećati bol zbog tebe. Zašto da me boli netko tko me nije volio? Kome nisam bila važna?

Zašto muškarci uopće očekuju da će se srušiti cijeli svijet, ženi s kojom ne žele biti? Nije li to sebično? Pa ne činiš ti cijeli svijet. Ti si samo jedan segment u životu, a upravo si to prestao biti. 

Zašto uvijek napadamo bivše ljubavi? Zašto se o muškarcima piše da su sirovine a o ženama da su kurve? Zašto bivši jednostavno ne mogu biti bivši? Nisu ni početak ni kraj. Ni prvi ni posljednji. Koliko god da su nam značili, koliko god da smo ih voljeli i koliko god da su rastanci bili bolni i teški.

Prava je ljubav iskrena. Ne prolazi preko noći. Ona ne čita između redova, jer ne poznaje redove. Ona je utjeha a ne izgovor. Ona je direktna, ne igra se i ne manipulira. Ljubav ne okrivljuje, ne optužuje, ne zahtjeva, ne prenemaže se, ne hvali se, ne nadima se, ne budi ništa loše, jer ona ne može biti loša.

Ako zaboli, ako manipulira, ako postane teška – to nije ljubav.

Prava ljubav oprašta. A ja sam tebi sve oprostila. Svaku glupu, nepromišljenu riječ i gestu, svaki trenutak kad si bio negdje drugdje, s nekim drugim, svaku suzu i naš rastanak. Sve ti je ta ljubav oprostila. I krenula je dalje.

Žao mi je što ti je to nepojmljivo, što ti izgleda lažno, što misliš da su u pitanju uvijek neke igre i manipulacije, što tražiš nešto u mojim riječima – čega nema. Žao mi je što imaš dovoljno godina, a nisi još odrastao, žao mi je što ne pronalaziš sreću sam u sebi, već ju tražiš u kratkim zadovoljstvima i letiš kao pčela s cvijeta na cvijet.

Nigdje tako nećeš naći svoju sreću.

I oprosti što to više nije moj problem. Oprosti što te nisam tako velikog i važnog, dostojno mjesecima oplakivala. Oprosti što sam sama sebi na prvom mjestu.

I oprosti što te neću voljeti kad se kroz neko vrijeme sjetiš da si ipak pogriješio, kako se svaki, ali baš svaki od vas sjeti.

Ja sam žena a ne djevojčica. I nisam tvoja lutkica na koncu. Ti si samo bivša ljubav i ja itekako mogu, znam i umijem živjeti bez tebe.

Sretna, nasmijana i puna ljubavi, za muškarca, a ne dječaka.

Amazonka


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape