Ljubljana i moja Dunja…

Slučajno sam se zatekao u Ljubljani. Posjetio sam neke stare prijatelje. Ajme kako volim ovaj grad. Baš ima dušu. Onako je sve nekako mirno, usporeno – ili je to samo moj doživljaj? Tu uvijek dođem kad se u mom životu desi neki veliki preokret. Sjednem u isti kafić, naručim kavu koja je uvijek jednako fina i s jednakom aromom nostalgije i slobode u zraku. Tu još uvijek, već 6 godina radi isti konobar, koji me upamtio i s kojim uvijek nastavim razgovor kao da smo ga jučer završili. 

Na kavi mi se pridružila Dunja. Mala vrckava Dunja. Mali sanjar, dubokih, modrih očiju, u čijoj se brbljavosti tako lako utopiti, koja uvijek ima barem tri čokolade u torbi i još uvijek ne može zamisliti miris ćevapa i luka. Sjetio sam se i kako smo se upoznali, dok smo oboje bili klinci, a ja svakog ljeta, tjedan dana prije škole, posjećivao tetku. Volio sam tih tjedan dana daleko od kuće, jer sam radio što sam htio.

Dunja je cura s kojom sam prvi put spavao.

Nakon višesatnog ljubljenja, diranja, skidanja i vrebanja trenutka, zatvorili smo se u njenu sobu i u trenu je sve bilo gotovo, a ona se pridigla na laktove i onako prpošno rekla: “Ček, to je sve? Oko toga tolika pompa?” – a onda se okrenula na bok i zaspala. Negdje u sred noći probudila me njena ruka koja je istraživala moje tijelo.

“Hajmo još jednom.” – šapnula je i kroz polutamu sam vidio onaj zločesti smiješak. Sjećam se da je bila na meni i da se izvijala kao glumice iz pornića, a balavac u meni svršio je za ravno tri i pol sekunde.

I dan danas me sprda zbog toga.

Dunja i ja smo dokaz da muško – ženska prijateljstva ipak postoje, ali pod uvjetom da ste se već par puta poševili i izbili tu napetost iz sebe. Sad skupa pijemo kave kad ona dođe u Zagreb ili se ja zateknem u Ljubljani. Jedemo čokoladu, šetamo gradom, igramo Rizik ili jednostavno pomažemo njenoj mami štucati živicu i kosti travu.

Dunja radi najbolje muffine na svijetu i njeguje kako ona kaže; “Svoj dalmatisnki prč koji janezi nisu uspjeli ubiti u njoj.” Kad smo zajedno priča na čistom, književnom hrvatskom, a kad se okrenem brzo nešto izbrblja na slovenskom i ja svaki put prasnem u smijeh.

Druženje s njom je oduvijek čista terapija.

Jedina je osoba koja zna sve o Belli i njenoj navodnoj trudnoći, o načinu na koji smo Nina i ja prekinuli i o mojoj neutaživoj potrebi da negdje opet sretnem Stelu samo da bih je pojebao. Jedina ne osuđuje i dobije histerične napadaje smijeha kad je pokušam uvjeriti u to da mogu biti normalan.

“Slušaj, ti si sve samo ne uobičajen tip. Da dobrica si dok si zaljubljen al’ nemojmo se zavaravat’ – ti si igrač. Jebač. Lovac. Bio i bit ćeš. Osim ako ti neka ne odreže jaja i ponese ih sa sobom u torbici. Hahahahah! – ispalila je gledajući me ravno u oči.

Nasmijao sam se i pošutio.

Bella je kučka. Uvijek je to i bila. Znam jer sam i ja kučka (nasmijala se pa me značajno pogledala dok je vadila Milku iz torbe i drobila je na tanjuriću ispred mene). Pošutjeli smo dok je izvodila taj mali, dobro mi znani ritual. Ali… – nastavila je.

Ali? – pitao sam.

Ali… znala je s tobom, samo ti nisi znao s njom. Stela? Stela je isto kučka. Znala bi s tobom ti opet ne bi znao s njom, a Nina? Je li je Nina?

Da. Nina (izgovorio sam to ime jedva).

E Nina, Nina je predobra za tebe. Ona je cura koja zna šta hoće a ti si debil. Eto.

Direktno i  glavu, Dunja je završila svoje izlaganje i utrpala čokoladu u usta, izgovarajući pritom onaj sanjarski – Mmmm i govoreći što sam u sebi ponavaljao tiho: “Čoksa je bolja droga od orgazma.” – to je bila njena svojevrsna mantra u vremenu dok nije imala frajera. Ali nije se time ni zamarala, niti je voljela pričati o tome. Naši su se razgovori svodili na moj ljubavni i njen poslovni život.

Frajere je pak kategorizirala na način koliko su dobri u seksu. Postojalo je – jadno, može proć, valja ponovit i Orgazam man.

Mene je svrstala u “Valja ponovit” i ne mogu lagati da nije bilo trenutaka u više od 20 godina prijateljstva da se nismo pojebali samo zato što smo mogli, ali od kad sam završio s Bellom, ta je praksa nestala. Ne mogu reći da mi se nije motalo glavom, ali Dunja je žena koju poštujem i koju nikad ne bih mogao povrijediti. Ona je to znala i nije izazivala. S njom je čokolada na trgu bila kao seks i ja sam to volio i volim. I uvijek se tome vraćam.

Kao i pivi na njenom balkonu u kasno veće. Bilo ljeto ili zima, pivce, dva – šest – to je tradicija. Gledamo Ljubljanu i sunce na zalazu i samo šutimo ili nekad prepričavamo dogodovštine. Ponekad bacimo partiju, a dok joj je deda bio živ znali smo kartat poker i gubio bih od njih dvoje pravo malo bogatstvo.

Hvala ti Dunja. Za Ljubljanu i pivu na balkonu. I kocke čokolade. I što mi svaki put dokažeš da život može biti jednostavan i imati smisla.

Šaptač

 


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete