Razbijena iluzija ljubavi…

Gledala sam te jutros kada si napuštao našu skromnu kvadraturu odlazeći na posao. Gledala sam te kako se spuštaš stepenicama zgrade u kojoj živimo i prisjetila se svoje smiješne prognoze od tek koji mjesec za ovu ljubav. Danas sam sigurna kako je istina da nema toliko mjeseci u koliko bi ova ljubav mogla stati.

Postoje, naime, svemirske ljubavi. Barem ljudi tako kažu. Iako vjerujem da i te svemirske imaju niz kvaliteta, ova naša, naprosto, nije takva. Zemaljska je ova naša ljubav. Toliko je zemaljska da se znalo dogoditi kako odbačena leži na nesigurnom terenu u kutu Zemlje skrivena pod kamenjem i prašinom. Znalo se dogoditi da cvili od nemoći kao kakvo napušteno štene, ali i da grca u smijehu kao tek prohodalo dijete. Znalo se, toj našoj ljubavi, dogoditi svašta.

Stavljali smo ju na čekanje radi neodgodiva posla i nezadovoljnoga šefa. Ignorirali ju radi stresa s kojim smo, svakim novim danom, ponovno morali ulaziti u ring. Ostavljali ju na čekanju dok smo se nakon radnog dana opuštali uz kriminalističke serije i popularne TV realityje. I kada smo kasnili kući na večeru dok je ono drugo nestrpljivo čekalo i zivkalo… pa smo još bijesni što nas nakon napornog dana ometa, odbijali pozive i skrivajući mobitel od društva bahato odgovarali na poruke.

Čekala je ljubav strpljivo na svoj red i kada smo jurili ostvariti normu za koju kunu više po satu. Čekala je i kada nam se od nemarnosti praznila baterija, kada nam je trebao odmak od svega, kada smo radije popili još jednu rundu no vratili se našoj realnosti.

A ta realnost nikada nije bila crna. Zapravo, kada ste vidjeli apsolutno crnu zemlju? Crna su vanjskim otrovom programirana očekivanja i nametnute utakmice. Crne su misli da sve ono što ima susjed moramo imati mi i još palac više. Crni su komadi papira s kojima obitelji mogu kupovati vile, ali ne mogu kupovati osjećaje. Crni su, i bliži onoj drugoj strani, dani u kojima u tim vilama sjediš sam i naručuješ večeru za jedno.

U nizu toga crnila u koje smo gotovo zapali, sinoć si mi šutke prišao s leđa i pridružio se brisanju suđa. Nisi pitao. Nisi najavio. Došao si i šutke uskočio. Primijetio si. A primjećivanje se u svijetu zemaljske ljubavi višestruko cijeni.

Pa kao što zemaljske ljubavi ne žive od svemirskih djela, tako zemaljske žene ne žive od skupocjenih parfema, nakita i odjeće poznatih brendova. Iz toga mi je razloga neopisivo drago što mi svakodnevno dušu hraniš svojim prisustvom i svojom pažnjom.

Papiri, bili oni i u obliku novčanica, ne zamjenjuju tebe. Niti jedan papir, a tako niti onaj na kojemu ljudi ostavljaju svoje potpise kao materijalan trag ljubavi, nemaju vrijednost pred skladnim suživotom.

Otvorenim vratima i pridržanim kaputom razbio si iluziju ljubavi u koju smo, kao lisice u zamku, gotovo upali. Kada sam te jutros gledala kako napuštaš našu skromnu kvadraturu srce me štrecnulo od ponosa. Iako sam te gledala s leđa, vidjela sam te bolje nego ikada prije. Gotovo sam ti osjećala svaki mišić na licu i znala sam da se blago smiješiš prije no što odeš u svijet u kojemu se taj blagi smiješak prepoznaje kao slabost.

Nikada nisam bila ponosnija na nas zbog činjenice da nemamo sve što smo zamišljali u našim mladenačkim danima, ali da i dalje imamo jedno drugo. Vjerojatno i više nego ikada prije. Nikada nisam bila ponosnija na nas što smo izbjegli sva zla onoga crnila koje nas je dobrano obuzelo i počelo stiskati svoje krakove radeći nas robovima sistema.

Nikada nisam bila sretnija. Uistinu, nikada se u životu nisam osjećala u kontinuitetu bolje nego od dana kada sam shvatila da jedino otpuštajući krakove, koji privlače isparavanjem mirisa svih blagodati života u bogatstvu i slobodi, mogu osloboditi svoju ljubav prema tebi.

Za život ispunjen ljubavlju i srećom, za onaj život proveden u harmoniji u kojoj je čovjekova duša ta koja diše punim kapacitetom, zaista ne treba više od muškarca koji će uzeti tu prokletu krpu za suđe i pridružiti se brisanju nakon što gosti odu. Hvala ti što si jedan od tih!

Potpisuje N. B. (Nela Baričević)

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...