Razbijena iluzija ljubavi…

Gledala sam te jutros kada si napuštao našu skromnu kvadraturu odlazeći na posao. Gledala sam te kako se spuštaš stepenicama zgrade u kojoj živimo i prisjetila se svoje smiješne prognoze od tek koji mjesec za ovu ljubav. Danas sam sigurna kako je istina da nema toliko mjeseci u koliko bi ova ljubav mogla stati.

Postoje, naime, svemirske ljubavi. Barem ljudi tako kažu. Iako vjerujem da i te svemirske imaju niz kvaliteta, ova naša, naprosto, nije takva. Zemaljska je ova naša ljubav. Toliko je zemaljska da se znalo dogoditi kako odbačena leži na nesigurnom terenu u kutu Zemlje skrivena pod kamenjem i prašinom. Znalo se dogoditi da cvili od nemoći kao kakvo napušteno štene, ali i da grca u smijehu kao tek prohodalo dijete. Znalo se, toj našoj ljubavi, dogoditi svašta.

Stavljali smo ju na čekanje radi neodgodiva posla i nezadovoljnoga šefa. Ignorirali ju radi stresa s kojim smo, svakim novim danom, ponovno morali ulaziti u ring. Ostavljali ju na čekanju dok smo se nakon radnog dana opuštali uz kriminalističke serije i popularne TV realityje. I kada smo kasnili kući na večeru dok je ono drugo nestrpljivo čekalo i zivkalo… pa smo još bijesni što nas nakon napornog dana ometa, odbijali pozive i skrivajući mobitel od društva bahato odgovarali na poruke.

Čekala je ljubav strpljivo na svoj red i kada smo jurili ostvariti normu za koju kunu više po satu. Čekala je i kada nam se od nemarnosti praznila baterija, kada nam je trebao odmak od svega, kada smo radije popili još jednu rundu no vratili se našoj realnosti.

A ta realnost nikada nije bila crna. Zapravo, kada ste vidjeli apsolutno crnu zemlju? Crna su vanjskim otrovom programirana očekivanja i nametnute utakmice. Crne su misli da sve ono što ima susjed moramo imati mi i još palac više. Crni su komadi papira s kojima obitelji mogu kupovati vile, ali ne mogu kupovati osjećaje. Crni su, i bliži onoj drugoj strani, dani u kojima u tim vilama sjediš sam i naručuješ večeru za jedno.

U nizu toga crnila u koje smo gotovo zapali, sinoć si mi šutke prišao s leđa i pridružio se brisanju suđa. Nisi pitao. Nisi najavio. Došao si i šutke uskočio. Primijetio si. A primjećivanje se u svijetu zemaljske ljubavi višestruko cijeni.

Pa kao što zemaljske ljubavi ne žive od svemirskih djela, tako zemaljske žene ne žive od skupocjenih parfema, nakita i odjeće poznatih brendova. Iz toga mi je razloga neopisivo drago što mi svakodnevno dušu hraniš svojim prisustvom i svojom pažnjom.

Papiri, bili oni i u obliku novčanica, ne zamjenjuju tebe. Niti jedan papir, a tako niti onaj na kojemu ljudi ostavljaju svoje potpise kao materijalan trag ljubavi, nemaju vrijednost pred skladnim suživotom.

Otvorenim vratima i pridržanim kaputom razbio si iluziju ljubavi u koju smo, kao lisice u zamku, gotovo upali. Kada sam te jutros gledala kako napuštaš našu skromnu kvadraturu srce me štrecnulo od ponosa. Iako sam te gledala s leđa, vidjela sam te bolje nego ikada prije. Gotovo sam ti osjećala svaki mišić na licu i znala sam da se blago smiješiš prije no što odeš u svijet u kojemu se taj blagi smiješak prepoznaje kao slabost.

Nikada nisam bila ponosnija na nas zbog činjenice da nemamo sve što smo zamišljali u našim mladenačkim danima, ali da i dalje imamo jedno drugo. Vjerojatno i više nego ikada prije. Nikada nisam bila ponosnija na nas što smo izbjegli sva zla onoga crnila koje nas je dobrano obuzelo i počelo stiskati svoje krakove radeći nas robovima sistema.

Nikada nisam bila sretnija. Uistinu, nikada se u životu nisam osjećala u kontinuitetu bolje nego od dana kada sam shvatila da jedino otpuštajući krakove, koji privlače isparavanjem mirisa svih blagodati života u bogatstvu i slobodi, mogu osloboditi svoju ljubav prema tebi.

Za život ispunjen ljubavlju i srećom, za onaj život proveden u harmoniji u kojoj je čovjekova duša ta koja diše punim kapacitetom, zaista ne treba više od muškarca koji će uzeti tu prokletu krpu za suđe i pridružiti se brisanju nakon što gosti odu. Hvala ti što si jedan od tih!

Potpisuje N. B. (Nela Baričević)


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih… Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: “potpisuje N.B.”

Comments

komentari

Protected by Copyscape