Poruka u boci…

Nađimo se u ponoć na starom mjestu. Na okretištu nad Savom. Sjećaš se kako smo u to doba, godinama unatrag, jurile kući dok je za nama odzvanjao smijeh? Noćas nas pak tišina našega odnosa gura zaboravu.

Znam, o još kako znam, podivljat će naša splav od utega ove nesalomljive pustoši. Ne zamjeri joj. Taj zabačen kut svijeta navikao je na gromki smijeh prijatelja, a sada već mjesecima nijemo pilji u Savu. Izdizala se Sava. Propinjala. Prijetila. Nalagala joj da živne. Sve bez uspjeha.

Naša splav, obavijena mahovinom, tone. Potapa samu sebe radi besmisla u kojega je zapala. Ne čudim se. Kada nastupi tišina gdje su nekoć rasla prijateljstva sve se čini besmislenim. Sva tišina. Sve hujanje vjetra. Sav pjev ptica.

Do ove sam točke intimna sazrijevanja bila uvjerena kako više bole odlasci koji, odrešito marširajući, glasno zahtijevaju da im se priznaju njihove zasluge, a koji istovremeno prazne vlastiti gnjev urlajući ti u lice propuste. Potpuno pogrešno.

Svojim si me odlaskom naučila da tiho okretanje leđa, a koje ničim ne da naslutiti i da je ono konačno, boli daleko najjače. Na kraju balade, na tome ti jedinom i mogu zahvaliti. Na ovoj lekciji koju ću nositi urezanu u srcu dokle god ono kuca.

Ne zamjeri, ne mogu ti zahvaliti na sjećanjima koja, iako jesu lijepa, sada su suviše gorka da bi po njima prčkala. Kao takva, ta su sjećanja za mene neupotrebljiva.

Znam, jednom ću biti dovoljno hrabra i otpuhat ću s njih prašinu. Jednom ću možda zagrebati površinu i ući u trag razlozima. No, jednom. Ne sada.

U ovome segmentu svoju dušu ipak nisam uspjela sačuvati od tog otrovnog osjećaja ljutnje i bijesa upućenog nekome. Pa ako i treba boljeti neka boli. I neka sve što iz toga trebam naučiti naučim.

Sve su to načini života da nas nečemu poduči.
Tebe koja si na odlasku.
Mene koja još tapkam na mjestu.

Odabirem podnijeti teret tihe izdaje. Saživjeti s njime i naučiti kako izbjeći da nekome drugome osobno priuštim isto. Dok podnosim i učim, ja i dalje vjerujem. Pozitivnim ljudima i dobrim namjerama. Osjećam, više nego ikada prije, ljubav i podršku onih koji ostaju. Cijenim, više nego ikada prije, trpeći ogromno slamanje i prazninu, male ljude i male stvari koji za mene razmiču oblake i propuštaju Sunčeve zrake.

Nađimo se u ponoć na starom mjestu. Na okretištu nad Savom. Prisjetimo se kako smo u to doba, godinama unatrag, jurile kući dok je za nama odzvanjao smijeh. Neka nas noćas, prekinuta tišina našega odnosa, gurne oprostu.
… jer oprostiti se može i što se zaboraviti ne da.

potpisuje N.B. (Nela Baričević)


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih… Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: “potpisuje N.B.”

Comments

komentari

Protected by Copyscape