Rekoh Vam da sam prošle nedelje bila u Sarajevu. Prelijep grad, mislila sam na putu za kući. Moram da se vratim ponovo, kad budem imala više vremena da udjem u vijećnicu mislim se.

Sjedjela sam ispred te veličanstvene zgrade i posmatrala je oduševljeno. Osjetite tamo neko drhtanje, divljenje i bezvremenost. Kao da je samu sebe krunisala ogromnim lukovima po vrhu, nevjerovatna građevina u svakom smislu.

Po ugledu na džamiju Kemala II, Aleksandar Vitek je napravio projekat za ovaj veličanstveni objekat, u vrijeme kad je Sarajevo bilo pod vlasti Austrougarske. Izvršio je samoubistvo, pa je njegov projekat povjeren Ćirilu Ivekovu.

1892.godine Vijećnica je zvanično otvorila vrata i postala najveća biblioteka u Evropi tadašnjeg vremena. Skupljala je rukopise iz svih djelova svijeta, istorijske podatke Bosne i Hercegovine, knjige koje su bile neprocjenjive onda i bile bi sigurna sam i dan danas. U Vijećnici se nalazila ogromna čitaona, u kojoj su znanje sticali najveći zvaničnici tadašnje Evrope i svijeta. Brojala je podatke koje nisu mogli naći nigdje sem tu. Knjige se nisu mogle iznositi vani, a mogli ste slobodno koristiti svo znanje svijeta upravo ovdje. Mogli ste uzeti sve što hoćete da znate i izaći iz te zgrade drugačiji. Pametniji. Produhovljeniji.

Tri miliona knjiga, na hiljade zapisa, živih rukopisa i podataka letjelo je po gradu u nezaustavljivi plamen tog kobnog 26. jula 1992. godine. Granate su padale sa svih strana riješene da ubiju i unište svako dobro u čovjekovoj duši. Da ubiju pismenost, kulturu i ljubav za znanje čitavog jednog naroda.

Rat je svakako najgora stvar koja može da se desi na kugli zemaljskoj i nema prvih i drugih, nema pobjednika i gubitnika. Narod svih vjera u ovom gradu usaglasio je svoje strahove, suze i bol kad je stradala nada za znanjem. Kad je ubijena i spaljena zgrada koja je obećavala budućnost jedne čitave nacije. Jer samo se znanjem možemo uzdiguti iznad bola i tragedije.

Čula sam priču, da su nakon te noći glumci iz Narodnog pozorišta u spaljenoj ruševini igrali predstave. U čemernoj zgradi, crnoj i pustoj koja nije ličila ni na klozet, a kamoli na ono što je bila. Igrali su jer su osjećali srcem što je bila i predstavljala. Glumici su bili i Srbi i Bosanci. Igrali su za tračak mira. Dok su granate i dalje neumorno padale sa svih strana i uništavale sve što ljudsko oko može da vidi, a um da zamisli.

– Smetamo li Vam?, upita jedan od glumaca, vojnika koji je bio na dužnosti. Vojnici su bili i jedni i drugi. Borili su se bez smisla i jedni za druge a jedni protiv drugih.

– Ne smetate. Da vas nema, mi ne bismo imali za što da se borimo, bio je odgovor ovog mladića.

Knjige nisu štampana izdanja nečijih misli. Knjige su svjedoci naroda koji su prošli ovim svijetom i u njemu ostavili pečate. Ispričali nam sve što znamo i sve što jesmo, kao bezvremeni ljudi cijelog postojanja. Knjige su žive ličnosti koje ne umiru od vremena, umiru od naše jadne male ruke uništavanjem. I ko smo mi ljudi? Ubice nečijih duša, koje su živjele samo da bi nama nešto ispričale, nama malima je to beznačajno.

Zgrada je proglašena nacionalnim spomenikom ove zemlje 2006. godine.

Sarajevska Vijećnica nedaleko od Baščaršije, na Mustaf-pašinom mejdanu danas izgleda isto kao što je izgledala prije rata. Spolja. Unutrašnjost je pretvorena u muzej, salu za vjenčanja i svečanosti. Kao majka koja je sve što ima izgubila u ratu, a prkosna da odoli zubu vremena dok je onih koji će je voljeti.

Doviđenja, rekoh. Doviđenja bezvremena ženo. Majko svih naroda i nacija, majko svega što je bilo dobro i znamenito.

Jovana Šekularac

Photo: Google

Po zanimanju sam ironična. Nemam ništa protiv ničega, ali mišljenje imam o svemu. Ne volim da se raspravljam zato pišem. Kad si već pročitao/la ovaj tekst slobodno se vrati i na prethodne. Ako me već nisi zavolio/la uskoro hoćeš, garant :*

Komentari