Zaboravljeni slučaj…

Kada sam imao nekih dvadesetak godina, prije svih ovih mojih vama već dobro znanih doživljaja s mojim divnim ženama, imao sam bliski susret sam sa sobom, ali u ženskom obliku. Bila je to godina kada sam odlučio opet po starom. Cuga, dernek, lauf. Prekinuo sam s Bebom (da još jedna od onih kuja koja me natjerala u ovakav oblik) i osjećao određeno olakšanje, ali i veliku tugu. No, to sam sve ubrzo zaboravio….

Ekipa i sve ino uz nju, čine svoje. Red cuge, red neobaveznog seksa, red cuge i tako danima. Malu sam upoznao slučajno, bila je treba od Glave. Debelog lika koji je bio sve što svaka mama za kćer poželjeti može, osim za Malu. Za nju je on bio slučajna stranputica na njezinoj turneji. I sama je to znala reći: “Pa, kaj! Nisam ti ja jedna od onih koja mari. Marila sam ja i previše, pa sam na kraju ostala sama. Tko vas jebe!”

Ta njezina odlučnost u istraživanju svega oko sebe jako me se dojmila. Nije bila glupa, samo je folirala: „Lakše je ako se ne moraš opravdavati i dokazivati“ – govorila bi dok bi otpuhivala dim i jebozovno me gledala preko stola. Bila je unikatna, a ja sam zbog Glave imao respekt, pa nisam ništa pokušavao. Kava, dvije, par lomova i to je to od našeg druženja. Sve dok me nije nazvala u gluho doba noći i samo izdiktirala: “Sutra. Ti i ja pičimo na zabavu. Dolazimo po tebe. Budi spreman.”

Nisam se ni okrenuo već sam čuo tu-tu „Ma, koji kurac je njoj? Kakav dernek? Očito je profulala broj“ – proderao sam se sam sebi u bradu i nastavio spavati.

Sutradan ujutro dočekala me poruka na mobu: “U 9 smo kod tebe. Budi doma. Mala”. Ipak je mislila na mene dok je onako sumanuto larmala u telefon. Ništa mi nije bilo jasno, ali izlazak i žurka se ne odbijaju. Negdje oko podneva dok sam drkuljio po kompu na poslu (vrijeme dok sam studirao i radio preko studentskog za kikiriki) nazvao me Glava… ni on mi nije dao do riječi: “Večeras pazi na nju. Znaš kako je luda na tim zabavama.”

Nisam stigao ništa pitati, jer mi je i on dao jedan tu-tu. Jebo ih ja blesave i nepristojne! – pomislio sam. Nakon njegovog poziva odlučio sam nazvati Malu i upitati o kojem se to točno kurcu radi? Nakon kratkog objašnjenja, gdje sam ovog puta uspio i prebaciti dvije-tri s njom, bilo mi je sve jasno – zabava je na pomolu. Devetka se približavala, a ja sam bio van sebe. Mala sama bez Glave, što i kako? Ma, kakogod bilo, to je treba od frenda koji mi je rek’o da je pazim. Upravo sam se toga i bojao. Bojao sam se da je ne pripazim i previše.

Zvono trešti, ekipa na vratima, ali Male nema, kažu da je imala nekog posla i da će doći kasnije. Prošla su dva sata od kada se ekipa okupila u mome stanu, ali Male još nije bilo. Milijun upitnika iznad moje balave, napaljene tintare.

Taman kada sam je htio nazvati da pitam gdje je zapelo pojavila se na mojim vratima. Zalizana crna kosa i ogromna dva zelena oka, bilo su sve što sam vidio otvorivši joj vrata. Ostao sam skamenjen, kako je bila jebeno dobra. Nakon što sam blejao tako skamenjen u nju dobrih 5 minuta presjekla me: -“Kod nas se kaže bok, izvoli uđi. A kod vas?” Opalili smo se smijati. Ekipa ju je dobrano oprala, jer je nije bilo satima, ali Mala k’o Mala znala se izvući osmijehom i spikom tipa – „pukla mi peta na čizmi“ iako su svi znali da ona fura samo ravne šuze.

U klub smo stigli u najbolje vrijeme. Mala je bila k’o krijesnica, sad je vidiš sad je ne vidiš. Nisam je mogao uhvatiti, pa sam se i prestao truditi. Odjednom sam osjetio topli dah na svome vratu. Okrenula me i pitala kao u onim sladunjavim dječjim filmovima: “Jesi li možda za ples?” Tko bi odbio damu, zar ne? A i bolje da je tu pod mojim okom, nego da izvodi okolo.

No, ples je počeo ići u krivom smjeru. Njena ruka tu, moja tamo, ali nigdje onog malog glasića u meni: -„to je Glavina Mala“. Glave nije bilo, pa zašto s time razbijati glavu? Kada me poljubila mislio sam da me pobrao tramvaj. Ni na putu do doma nisam mislio o Glavi, jer bilo mi je dobro. Bilo mi je dobro i ujutro i popodne, jer bila je sa mnom.

Nedugo nakon što je Mala otišla kući, nazvao me je tko? GLAVA: “I? Čujem da si je dobro pazio.“- prvo što mi je projurilo kroz glavu bilo je „ajme, nije mu valjda rekla?”, počeo sam petljati u slušalicu:„Ma, buraz znaš nisam ja, ma nije ni ona.” prekinuo me: – “Ma, znao sam ja da si ti frend, nahvalila te Mala jako, hvala ti kume, znaš da je malo opaljena ta moja curica”

Ajme, mene, kuku lele, pa, on ne zna? Koji bed, koji jebeni bed! Poševio sam curu od frenda!

Samo moram vam priznati, nije mi bio bed kada je navečer opet došla. Nije mi ni danas bed kada se toga sjetim, jer Mala je Mala. Nikad ničija, nikad moja i drago mi je da sam je upoznao i na to kratko vrijeme. S Glavom je prekinula vrlo brzo, ali, nije ni sa mnom ostala duže od jednog mjeseca. Mjeseca kaosa i predivne žene koju sam ševio danima bez prestanka.

Znam Malu i sve njezine priče o provodima i glupostima koje je radila. Znam ju i to mi je tako, jebeno drago.  I drago mi je da sam je upoznao.

No, ono što mene zanima je, da l’ misli li i ona tako? I sjeti li me se ikada kao ja nje? A sjetim je se, čak i više od ovih svih mojih voljenih kučki, više od Belle, jače od Stele, mnogo više od Nine, jer bila je ženska verzija gada. Nevaljala, iskvarena, spontana, luda, opičena. Lovac ali nikad lovina. Vihor.

I vjerujte mi jebeno smo dobri i u muškom i u ženskom izdanju.

I da za vaše savjete vezane uz Dunju – ne, nikad. Dunja je Dunja. I nju se poštuje i voli. Ona je prijateljica i duša od žene, za koju imam jebeni respekt! Da treba dat’ zadnju kap krvi za nju, dao bih bez razmišljanja. I time sam vam rekao sve.

Šaptač

 


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape