Postoji li instagram realnost?

Opet sam upalila instagram. Moja najdraža razbibriga od kada sam postala majka, najlakši način za kratko bježanje u neke druge svjetove, drugačije poglede i tuđe živote. Kada sam krenula s tim, krenula sam amaterski. Odmah zapratila sve poznate profile, od Beyonce do Severine, a onda se prebacila na anonimuse i prvo pronašla prijatelje. Ali kako su mi javni postali naporni i umorili me od reklamiranja, tako sam ‘učila’ pravu svrhu takve mreže. Mogućnost da napokon pronađem toliko ljudi koji su slični meni i da imam uvid u njihove živote. Da učim o njima o svim stranama majčinstva, da gledam kako izgleda suvremeni život s više djece, da pratim njihov smisao za estetiku, a onda i da primijenim neke stvari na svoj život.

Sposobnost okidanja savršenog selfija Kim Kardashian nikada na mene nije imalo utjecaja kao, recimo, otkrivanje slobode u tome da si svaki dan u vazu stavim svježe cvijeće. Ne da bi cvijeće osvanulo na instagramu, već da bi mi uljepšalo svakodnevnicu. Ali koliko god to banalno i smiješno zvučalo – u ‘kulturi’ u kojoj baka i svekrva imaju vrt pa ti se usput napominje da je davanje novaca na cvijeće u vazi bogohuljenje, instagram je bio potrebni push u smjeru slobode. Slobode u glavi, naravno.

I iako mi je pomalo neugodno, sve češće se nalazim u situaciji gdje postajem svjesna toga koliko su mi (nam?) društvene mreže obuzele život. Nekada sam mislila da ću po zanimanju biti profesorica, a hobi će mi biti čitanje, plesanje, joga. Trenutno? Po zanimanju sam autor, a hobi mi je instagram. Dalo bi se tu izvući još nekih ‘normalnih’ opcija, ali ako ćemo biti iskreni, ovo je najtočniji prikaz. Što to znači, hobi mi je instagram? Znam sve o algoritmima što se može znati, stvari za kuću kupujem po sistemu ‘koliko je fotogenično’ i ozbiljno sam razočarana time što nam je kuhinja u stanu nedovoljno instagramična. Hranu slikam prije nego ju pojedem, dijete mi je već istrenirano u poziranju, a muž bježi od mene čim skuži da imam ‘onaj’ pogled i odmjeravam plava vrata na ulici ili cigleni zid koji je ‘baš kakav mi treba’. Bolest? Vrlo vjerojatno.

Ali kao što bi i svaki hobi trebao, mene ovaj usrećuje. I svaki dan se radujem svom scrollanju po ekranu uz jutarnju kavu i traženju inspiracije. Za instagram, za svakodnevicu, za život.

A onda mi povremeno u feed upadnu i ‘oni’. Svi ćete ih znati; oni kojima instagram služi kao PR vlastitog života. I tu ne govorim o Lani Klingor koja vam daje uvid u svoj život, a ujedno je i PR stručnjak. Ne govorim ni o hordi nas mama-blogerica koje pratformu koristimo kao produženu ruku vlastitih blogova. Ovo se čak ne odnosi ni na fashion blogerice koje gledamo sumnjičavim pogledom dok pokušavamo shvatiti tko ih slika svaki dan i odakle im motivacije.

Kada kažem ‘oni’ mislim da one PR stručnjake koji niti ne znaju da to jesu. Sarkastična sam, naravno, ali uvijek se zapitam kako oni doživljavaju svoj život? Pratimo ih svi – to su oni profili vaših prijatelja i poznanika koji su mrtvi tjednima, ponekad i mjesecima. Ali onda se dogodi nešto, poput nečije svadbe, društveno prihvatljivog upgrade-a (čitaj, novi auto, mobitel, zaručnički prsten) ili putovanja za koje su uvjereni kako će nekome izazvati zazubice. I onda kreće bombardiranje. Dvadeset sedam slika u tri sata. Znate da su bili u svatovima samo po tome što piše ispod slike, jer u protivnom drugog dokaza nema. Samo trinaest selfija iz svih kuteva. Kada se ‘nezaboravno zabavljaju s ekipom’, to se vidi iz heštega jer drugog dokaza nema. Samo namještene fotogenične face. Na putovanjima imate osjećaj da dosadnjikavo scrollaju netom, na lijepoj lokaciji brzo zauzmu pozu i nasmješe se, a onda nastave nezainteresirano gledati u mobitel, sasvim slijepi za vlastitu okolinu.

Velika je to stvar kada dolazi iz mojih usta. Jer ja stvarno jesam osoba koja uživa u virtualnoj strani života i kontroliram se koliko mogu u bombardiranju svojih bližnjih sadržajem svog života. A kontroliram se jer sam svjesna toga da moram – previše blizu sam ovisnosti. Zato mi i je toliko nevjerojatno pratiti navedene profile. Profile ljudi za koje imam osjećaj da umiru od dosade svaki da, svaki sat, a onda povremeno izbace u svijet neku iluziju ‘najboljeg života ikada’. I bojim se da su toliko nesvjesni koliko je to očito – pa, narode, na tim slikama se iz aviona vidi da ste bolno dosađujete, bez obzira što su ‘skupa pozadina’ kao i besprijekorna šminka na mjestu. Sve znam, noga je izbačena u prvi plan da odaje dojam dužine, ruka je na boku da popravi siluetu i stvori iluziju bicepsa, glava je zakrenuta na bolji profil i spontani smješak je uvježban već godinama.

Meni ne smeta. Naravno da mi ne smeta jer to nije moj problem. Mene takvi profili prvenstveno rastužuju. Jer jedinu potrebu za PR-om vlastitog života imaju oni koji su njime nezadovoljni. Što više želite da su drugi ljubomorni na vas, što više žudite za ‘trebama koje vole da vas mrze’, to je više vjerojatno da ste vi ti koji zavidite sebi – na svom instagram životu.

Zato prihvatite ovaj prijateljski savjet jedne instagram ovisnice – postanite svjesni svog života. Svakodnevnog, ne virtualnog. Jer ako ostavite mobitel po strani na kavi s mužem u krasnom ambijentu, ostat ćete bez jednog instagram kvadratića. Ali znate li što ćete dobiti? Sat razgovora s osobom koja vam je (nekada?) bila najbliža. Možda ćete dobiti i sat smijeha, sat vremena podsjećanaj na to zašto vam je ta osoba muž, uopće. Ako ovaj uzorak ponašanja nastavite ponavljati povremeno, možda si produžite i brak za pet (ili pedeset?) godina.

Lijepo je onoj ‘kravetini Mari iz ureda do pokazati kako i vi imate za kavu na Stradunu kad se ona hvali ležaljkom na Maldivima’, ali možda će vam ta kava biti isplativija ako u tišini promatrate ljude i uživate u trenutku. Nema puno svrhe od sjedenja na Stradunu ako ćete gledati u mali ekran na vlastitom krilu. Istina, ležaljka na Maldivima jako je fotogenična, ali ne daje duševni mir kao knjiga u toj istoj ležaljci. Ili kao knjiga u ležaljci u bakinom dvorištu, ako ćemo iskreno.

Nemojte se praviti da su vam životi kao s reklame – učinite ih kao s reklame! A ako u tome uspijete, lako ćete u hodu okinuti i koju, za instagram. A tko zna, možda vam do tada neće biti više niti bitno jeste li ju okinuli. Možda ćete biti previše zauzeti držanjem muža za ruku i uživanjem u pogledu. Ili lovljenjem djeteta da se ne strovali sa zidina u vodu. Sve je moguće! 🙂

 Maja Marić


Maja Marić

Kraljevna na zrnu graška dugo je bila moja najdraža bajka iako nisam znala točno reći zašto. Uz Snježnu kraljicu i Sretnog princa nekako je uvijek dirala tu neku žicu duboko u meni. Divna krasna mila pametna kraljevna kojoj jednostavno UVIJEK nešto smeta! Nešto poput graška. Maleno i nebitno, reći će neki. Ali ne i kraljevna! A takva sam i sama – krunu sam zagubila negdje putem, ali ostao je taj vječni osjećaj iritacije. Iz tuđe perspektive tako sam vječno bila razmažena, čudna, ufurana cura koja pati od sindroma Marije Antoanete! Ja se jednostavno nisam obazirala i pronašla sam ispušni ventil – pisanje. O svemu i svačemu, o radostima i tugama, o bjesovima i čarolijama, o najmračnijim sferama. O majčinstvu i tetovažama, o glazbi i gastarbajterima. O smislu postojanja i ljubavi prema kavi. Osim ovog divnog portala, pronaći ćete me i na #misusovo blogu. A ja ću i dalje pisati uvijek i svugdje, baš u inat grašku! A ostali… pa – neka jedu kolače!

Comments

komentari

Protected by Copyscape