Što kažeš na još jedan krug nas?..

Dopusti mi da ti priznam kako te neprestano susrećem u odrazima mokrih ulica. U odrazima koje nebeske suze kreiraju na od života napuštenom pločniku. Dušo, tako me od odlaska posjećuješ. Neke bi vrištale od boli, a ja se na to samo tupo nasmiješim. Zaiskri mi oko srca, nekoliko mi stanica pregori, krv se uzbukta, pa progutam knedlu, otjeram si suze i bezglavo krenem dalje.

Vjeruj mi, naučila sam da kada nebo plače treba šparati suze. Doći će Sunce, a meni će opet trebati tvoji odrazi. Za te ih prilike valja čuvati.

U tim odrazima ja vidim tvoje lice sada toliko različito i toliko udaljeno od onoga što smo običavali biti. Bile su to naše ulice. Naši koraci koji su osvajali svaki milimetar nespretno pokrpane ceste, a čemu smo se, šetajući, uvijek rugali dok bi se ja spoticala na svako neočekivano izbočenje. Ma znam da se sjećaš…

Sada je sve tako glupo. Tako glupo i besmisleno.

Uviđaš li to s tog oblaka do kojega si se sam naknadno vinuo?

Sigurna sam da se barem negdje duboko, ispod te veoma odlučne i oštre vanjštine, nalazi srce čovjeka kojega nikada nisam prestala voljeti. Niti trena. Sigurna sam i da srce toga čovjeka pamti naš smijeh kao tvrdoglavog ubojicu plamteće tišine. U redu, nesumnjivo pamti i prolivene suze.

Ovih se noći katkada uhvatim da sjedim u kutu sobe uz prigušeno svjetlo stolne lampe. To mi je svjetlo, istini za volju, najjači protivnik i najvjerniji saveznik. Dok mi nutrinu bića hrani tupa, kontinuirana bol, a duša mi varira negdje između strahovita nedostajanja i neobuhvatljive ljubavi, bilo kakvu prisutnost svjetla doživljavam kao puku provokaciju.

Medvjedić kojega sve vrijeme objeručke grčevito stišćem također odvraća pogled od svjetla. Ne čudim se. U trenutku kada si mi ga poklanjao svijet nam se spuštao na dlanove. Od ovoga mraka koji sada vlada gore je samo prestati disati. Ne jer bi me moglo jako boljeti, već jer se s time prestajem nadati.

Nedostaješ. Nedostaješ da te još barem jednom udarim u prolazu pa da lupimo kakav “come back”. S druge strane, voljela bih staviti oznaku otpis pa nas još jednom ponoviti. Repriziranih 658 dana.

Što kažeš?

Ti nikada nećeš saznati da živiš u prošlosti koju ćeš ubrzo poželjeti prekinuti, a ja nikada neću saznati da je sve iluzija i da uskoro ponovno ostajem sama.

Što kažeš na još jedan krug nas?

Ma daj se sjeti koliko su kiše sa mnom zabavnije! Daj se sjeti da nakon oblaka uvijek dolazi Sunce i da bez zavrtanja rukava nikada nema pobjednika. Daj se sjeti što ti je tijelo govorilo i kako se ono osjećalo tijekom potpuna prepuštanja.

Volim te. I čekam.
Zbilja te čekam.
I, jesam li ti već spomenula da te… volim?

potpisuje N.B. (Nela Baričević)


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih… Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: “potpisuje N.B.”

Comments

komentari

Protected by Copyscape