Čuvari prošlih svjetova…

Živi mi mrtvaci govoriše da se od sjećanja ne živi i da se suze čuvaju za trenutke posebne žalosti.

“Čemu suze? Ta nije ti nitko umro.”, kazaše mi.

Neuvjerljive mi bijahu te njihove spoznaje. Prosipaše ih olako, kao i svako svoje zbogom. Ne mogu ja tako. Katkad bi voljela okusiti slatkorječivu pobjedu. Ples ega. Odrešito rezanje prošlosti. Stoičko odbijanje.

Katkad bi i ja voljela biti taj mrzli glas na drugoj strani linije. To svačije uže za spašavanje, a koje s lakoćom na kraju biva odsječeno i vraćeno samome sebi.

No, ja zaista ne mogu.
Pokušavam, no, ne mogu.

U meni se nedostajanje širi poput korova.

Što dulje, to više.
Što dalje, to jače.

Ima tako nas čuvara prošlih svjetova.
Stojeći na prvoj liniji branimo što bijaše.

Preživimo ili ne, svejedno svakom porom osjećamo.

I noćas, tresući se i dušom i tijelom, stojim na istome mjestu. Praćena fizičkom boli zabijam glavu u jastuk i prolijevam suze. Braneći najslabiju točku, desna je ruka na srcu, dok lijevom grčevito stišćem poplun.

I noćas sam sama u svojoj boli.
Umire mi svijet, umirem ja s njim.

Kad oni koji odlaze, odlaze ne pitajući ništa; kad ti u lice zalupe vrata; kad te bole i iza duše; kad nakon njih hvatajući zrak imaš osjećaj da udišeš samog sebe; kad je sve ništa, a ništa sve; kad se hvataš za sjenke prošloga života i viriš kroz ključanicu; kad sve tvoje molitve bivaju prodane stranim ti svjetovima; kad umjesto u svoj, nade polažeš u tuđi dom; kad ustrašen snovima ne možeš zaklopiti oči; kad noću budan šetaš prošlošću i vrtiš film; kad te tvoji strahovi gurnu u ovaj kaos, a pružena ruka ispadne tek prazno obećanje; kad su suze začin svakome danu; kad se slamaš od same pomisli na praznu budućnost… tada živeći umireš i tada te samo jedno može ponovno roditi.

Ima onih koji ne uviđaju da se ne umire svaki puta tijelom.

Obično to bijahu oni čija srca ni zaiskrila nisu.
Takvima tuđa bol bijaše pravo zadovoljstvo.

No, ako već mora boljeti, neka boli.
I ako se već morate time hraniti, hranite se.

U svijetu u kojemu je sramota precijenjena, pravo je čudo biti glasnik podcijenjenoga.

Nela Baričević


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih… Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: “potpisuje N.B.”

Comments

komentari

Protected by Copyscape