Pakao – su glupi ljudi…

Obožavam, jednostavno obožavam ljude Zbitoglavce (op.a. pročitaj od J.M.Auel „Pleme spiljskog medvjeda“/ iz ciklusa od 6 knjiga zvanog „Djeca zemlje“/ pa ćeš saznati tko su Zbitoglavci, a ostale nastavke pročitaj iz gušta, jer je jebeno dobro štivo). I, moram priznati, ljudi moji, ja im zavidim (tim Zbitoglavcima, ne), oooo kako im samo zavidim. Nisu ni svjesni koliko su sretni. Ostali su bez breina vlastitim odabirom-jer je lakše. Jer je bolje. Jer drugačije ne znaju, ali s ničim se ne zamaraju, osim što drugačije od sebe ne poštuju.

Vjerujte mi, nikoga osim sebe samih i svojih kozmosa (vansvemirskih nadasve) u praznim tintarama ti ljudi ne preferiraju. Ali imaju tišinu u glavi, koju bih prihvatila na sat vremena usprkos i tim njihovim nakaradnim definicijama, samo da se odmorim od svega i od svojih misli. Danas Zbitoglavci postaju dominantni u društvu i toga se fakat bojim, jer se množe kao Gremlini kada ih poliješ vodom. Bojim ih se, ali im (opet ponavljam) zavidim, uistinu me cijelim bićem veseli pomisao da bi mi se mozak na kratko odmorio. Da nemam o čemu, a bome ni s čime misliti. Da me zaboli klinac što Mađarska mora nema i što je bio Split, di se rodio kit. Besmislena zadnja rečenica? Nikako. Opis funkcioniranja njihovog braina? Nadasve. Ajme miline. Ajme dobra.

Takvi Zbitoglavci se, recimo za primjer, ne zamaraju položajem zvijezda i nastankom svemira kada ne mogu spavati od Mjeseca-poput mene. Takve ne brinu bića, stvari i pojave, kao što mene brinu i njima takva (ili ti ga moja) razmišljanja u gluho doba noći graniče s ludosti (što ponekada i nije daleko od istine, ali nije sada u tome bit). Takvi kao oni imaju jebenu i blaženu tišinu u glavi. Dok ja imam haos, kaos ili kako vam drago i to čitav svoj život. Od kada znam za sebe ja sve i svakoga vidim drugačije. Prije su me takvi razgovori sa

Zbitoglavcima uistinu radovali, jer sam se osjećala nadmoćnije, superiornije, poput znanstvenika, a danas me takve situacije ljute i izazivaju u meni nemir. O količini stresa i negativne energije kojom isijavam nakon bliskog susreta s njima bolje da i ne pričam. Napalm. Hirošima. Nagasaki. Koliko god bih ja taj njihov brein demiđ samo na jedan sat, toliko ih se uistinu bojim. Ljudska glupost, Alberte moj dragi, je fakat bezgranična i veća od Svemira, dobro si ti to zaključio. Nema joj kraja brate, ali jebi ga moraš se pomiriti s time. S njima. Sam sa sobom. Da si drugačiji i da će oni uvijek biti takvi, a ti ovakav. Moraš da bi preživio. Trebaš da bi opstao. Budeš, jer znaš bolje od njih. Jer nisi Zbitoglavac, ma koliko god njihova glava zvučala kao najljepši godišnji odmor na svijetu.

Dobre ja savijete dijelim, zar ne? Moraš. Trebaš. Budeš. No, primjenjujem li ih na sebi? Ne. Naravno da ne. Niti želim. Čudno? Nikako. Realno? Nadasve. I zašto onda serem tu već par minuta? Iskreno, jer mi je takvih ljudi pun kurac već tridesetidvije godine. I došlo je jebeno vrijeme da i ja njima nešto proserem. Jer mi je pun klinac tog dokazivanja, pojašnjenja, objašnjenja i uzalud potrošenog vremena na iscrpljujuće rasprave s nekime tko ne zna ništa. Tko dalje od svog dvorišta nije vidio ništa. Nije želio više od života. Nije učinio više za sebe, a kamoli za druge, a glumi jebenu žrtvu i patnika. Zato što želim da ti ljudi napokon pročitaju i shvate što im želim reći, jer im se fakat treba crtati. Možda, kažem, možda tek tada, kada vide na pismeno, shvate kako mi iskreno do njihovog mišljenja nije stalo. Kako ih poštujem, ali ne smatram ispravnima. I kako fakat mrzim kada me gori od mene podcjenjuju. Vrijeđaju. Omalovažavaju. A, to ti Zbitoglavci čine. Jer drugačije ne znaju, drugačije ne mogu, ne žele. E, pa dragi moji-popušite mi lagano. Ova mala se takvih spika naslušala i niti jedna joj od tih usranih teza nije promijenila stav. Niti hoće. Niti ću vam to dozvoliti, ma koliko god vaša glava i odmor s njom zvučao primamljivo. Koliko god željela odmor od vlastitih misli i usranih ideja koje mi padaju na pamet. Možda ipak bolje da je meni haos, kaos ili kako vam drago u glavi, odmarati ću se kad umrem. Zato, odjava, u neki gluhi noćni sat, dok Led Zeppelin trešti u slušalice i razmišljanje o Zbitoglavcima prestaje imati smisao.

Ljubi vas Iverica <3


Iva Matijaško Degač

Rođena u gradu na četiri rijeke u kojemu živi i biva do dana današnjeg. Vječni anarhista, reformista, buntovnik – i to sve u ženskom rodu. Mačkarica i veliki prijatelj životinja, te pokojeg čovjeka. Voli prirodu, cvijeće i dobar stari r’n’r. Pisanjem se bavi od rane dobi, ali vrlo brzo lijepo izražavanje mijenja uličnim govorom,  jer po njoj “lijepe riječi su za djevice i malu djecu, a ja nisam niti jedno od toga dvoje odavna” – koliko ima istine u tome prepušta vama, jer malo tko uistinu ima pristupa njezinom biću, duši i pojavi. Škorpion po horoskopu koji dugo pamti, brzopotezna na jeziku i veliki ljubitelj ironije. Ona je Iva i ona je naša La Femme.

Comments

komentari

Protected by Copyscape