Ako postanem tata…

Trebao bih pisati. Trebao bih reći nešto lijepo, nešto simpatično, nešto duhovito. Nešto što bi vas navelo na razmišljanje, nešto zbog čega bi jedva dočekale nastavak priče i trčale opet na portal, ali ne mogu. Ne danas. Danas nisam onaj čudak, poremećenih stavova, slomljenog srca, koji ne poštuje žene i izigrava dežurnu seljačinu. Danas sam samo čovjek. Nije mi do razuzdanih zabava. Nije mi do seksa s tajanstvenim, tamnoputim ljepoticama i nije mi do razmišljanja o tome, zašto je bilo, tako kako je bilo. Prošlost ionako ne mogu promijeniti.

Pitao sam se dugo zašto mi se u životu dogodila Bella, a nisam mogao pronaći odgovor. Sada ga znam. Dogodila mi se da bih bio pametniji. Jesam li? Nisam naravno. Još sam veća budala nego prije.

Dok drugi uče iz tuđih grešaka, ja ni iz svojih ne uspijevam izvući lekciju… samo se stalno vrtim u krug.

Pitao sam se onda, zašto mi se dogodila Nina? Jer sam ju zaslužio. Zašto je otišla? Jer nisam naučio lekciju nakon Belle i nisam znao cijeniti što imam.

Nastavio sam se i dalje vrtjeti u krug.

Shvaćam da sve ovo nigdje ne vodi. Moje ganjanje lakih (i manje lakih) žena. Zabijanje glave u pijesak i ljutnja na cijelu planetu. Bijes što Nina ima novog frajera, a Bella maše nalazom od ginekologa koji potvrđuje da je trudna.

Sjeo sam popričati sam sa sobom. Ako je dijete moje, neću pobjeći od odgovornosti. Taj bebač nije ništa kriv, a najmanje je kriv što ima uvrnute roditelje poput nas dvoje. Bit ću tu za to dijete. Ali neću biti tu za Bellu, ne onako kako bi ona htjela. Njoj ne dugujem ništa. I zapravo m nije jasno ni što očekuje od mene? Da ću kleknuti pred nju i zakleti joj se na vječnu ljubav?

Ne mogu biti licemjeran. Ne volim je. Već jako, jako dugo je ne volim. I zapravo sam svjestan da sam je prezirao još i dok smo bili zajedno. Volio sam njeno tijelo. I seks s njom. To priznajem. Nijedna u krevetu nije dobra kao ona. Ali nakon što sam upoznao Ninu, shvatio sam da to nije važno, da je seks sa ženom koju zbilja voliš, nešto posve drugo. Shvatio sam da sam Bellu samo volio imati. Ona je bila moj trofej, jednako kao i ja njen.

Biti s njom i prezirati je iz dana u dan, ostatak života? I još da to gleda moje dijete, koje ništa nije krivo? Ne. Definitivno ne. Toliki seronja nisam.

Jer s Bellom ne mogu razmijeniti ni dvije rečenice a da sve oko nas ne počne tutnjiti od dernjave. Ne mogu je gledati, niti želim. Ne mogu je vidjeti ni nacrtanu. Više je ne bih mogao ni pojebati. Nije to čak ni ona kriva. Kad je vidim, shvatim kakva sam sirovina i gadim se sam sebi. Ona je moje zrcalo, moj odraz, a ja ne želim više biti takvo sranje od čovjeka.

Želim biti samo normalan lik, koji radi normalan posao i brine svoju brigu. Koji čita, šeće svog psa i ponekad vozi bicikl. Koji brine o svom klincu. Vodi ga na tekme i u Disneyland, kupuje mu knjige i brine da uvijek ima para za otići na izlet, u kino, na pizzu i na more. Biti onaj otac kakvog ja nisam imao. Koji je tu za svog malca kad ovaj ima briga. Koji daje savjete jednako brižno kao što s njim razvaljuje na plejki. Otac kojem se njegovo dijete veseli i trči uvijek u susret.

Želim samo to.

Po prvi put drage moje žene, vi niste važne i niste na prvom mjestu.

Šaptač


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape