Dno dna

Koliko smo daleko spremne ići da bi bile s nekim? Koliko smo spremne poniziti same sebe? Koliko smo spremne dati njima da nas ponize? Jesmo li spremne doseći dno dna i iz njega se izdići? Ne znam za vas drage moje, ali ja sam bila. Bila sam spremna i ponižavala samu sebe. Dosegla sam dno. Jesam li se izdigla ?

Ne znam!

Još uvijek tražim odgovor na to pitanje, iako mislim da sam na početku dobroga puta.

Da bi me bolje razumjele/i ispričat ću vam svoju priču. Ona seže još iz djetinjstva. Nikada nisam bila sigurna u sebe. Oduvijek sam imala manjak samopouzdanja. Bila sam neugledna, pojača djevojčica. Zbog toga sam oduvijek bila sramežljiva. Teško sam sklapala prijateljstva i stalno sam bila doma. Odlaskom u srednju školu stekla sam dvije frendice koje su bile slične meni. Bile su to frendice, ne i prave prijateljice kojima bih povjerila neke svoje snove, misli, želje, maštanja i nade. Sve to sam držala u sebi i živjela neki svoj svijet iz mašte.

Po pitanju frajera, mogla sam samo sanjariti u tom svom svijetu, jer me uopće nisu primjećivali. Tako je taj moj svijet mašte izgledao dok nisam osvijestila da sam zapravo sama kriva za to i pokrenula se. Krenula na dijetu. Nije da sam postala ljepotica ali napokon sam bila mršava. Ali sramežljivost je ostala a i manjak samopouzdanja jer to se nikakvim dijetama ne može promijeniti, bar ne preko noći.

Da ne duljim previše, polako se i moj svijet s dečkima počeo mijenjati. Nisu to bile neke duge veze i nije ih bilo puno. Ali bilo ih je. Upoznajem tada oca svoje predivne djevojčice. Ali zbog nemogućnosti samostalnog života s njim razišli smo se nakon 5 mjeseci braka (vjerujte, svaki par bi trebao početi život sam, jer suživot s roditeljima nikako nije lak).

Zbog svega ja opet odustajem od muškaraca i posvećujem se svom djetetu. Sedam punih godina nisam ni razmišljala o tome da u naš život uđe bilo kakav muškarac. Sve dok me jedan kolega s posla nije upoznao s muškarcem koji je bio dobar prema meni ali njegovim roditeljima nisam odgovarala (kao rastavljena žena nisam bila dobra, jer nisam znala zadržati obitelj na okupu). Znam, znam, konzerve od ljudi, ali Bože moj 100 ljudi 100 čudi. Tko sam ja da ih krivim?

Tek nakon njega počinje moja priča s dnom, kad sam upoznala samohranog oca troje djece. Kao osoba koja pati od PTSP- a, bio je promjenljivog raspoloženja, varao me, ponižavao. A ja koja sam mislila da to tako mora biti, trpjela sam, ali do neke granice. Još uvijek nisam izgubila sebe. Ostavila sam ga na vrijeme.

Sad se pitam jesam li ih uistinu voljela ili sam samo tražila bilo kakav znak pažnje? Samo mrvu ljubavi da bih se osjetila voljenom? Iskreno ne znam!

Ali tebe dušo, tebe sam voljela i nažalost s tobom sam dosegla ono dno dna. Tebe sam primila pod naš krov. Za tebe sam bila spremna sve učiniti. Uz tebe sam bila kad ti je bilo najteže. Vjerojatno sam pogriješila kad sam ti rekla da iseliš nakon nekog vremena, ali znaš i sam, da nije bilo do nas. Nastavili smo i dalje skupa iako nismo živjeli zajedno. Ali mislila sam da se volimo (ja tebe jesam i volim te još, jesi li ti mene ikada volio, u to više nisam sigurna).

Sigurna sam da mi taj odlazak nikad nisi oprostio i da ni dan danas ne znam zašto si nakon toga ostao sa mnom i dalje? Možda zato da me možeš kazniti zbog toga? A ja sam preko svake kazne prelazila. Opraštala ti. Sve! Sve! I sada znam da nisam trebala, nisam ti trebala oprostiti ni drugu ženu s kojom si bio (a mene zvao k sebi zbog seksa, a vidiš meni je svaki taj susret bio nešto što mi je davalo snagu za dalje, ne zbog seksa, već zato što sam te voljela), nisam ti trebala oprostiti ni udarce a jesam.

Čak ni nakon te noći, nisam dosegla dno. Opravdala sam te alkoholom. Kad si se našao u situaciji da si takoreći ostao sam, i da ti je netko bio potreban, opet sam ja bila ta koja je bila uz tebe. Ali vidiš, ti to opet nisi znao cijeniti. Nego si mi okrenuo leđa, onog trena kad ti više nisam trebala. Kad si shvatio da će ti s njom opet biti bolje. Tog dana sam dosegla s tobom dno dna. Tog dana sam rekla sama sebi; draga moja, vrijeme ti je da prestaneš misliti na njega.

Vrijeme ti je da se izdigneš s dna! I nikada više tako ne ponizš, ni zbog koga.

Kristina Jelenčić


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape