Kako misliš “nemam tatu”?

Sjećam se, brojala sam kojih pet-šest godina, kada je meni i vojsci mojih malih prijatelja za uobičajene prepirke prišla jedna od mama. Dječja posla kako bi neki rekli, a ja vam se danas više i ne sjećam razloga te šmrkave svađe. Ipak, pamtim njene riječi.

U momentu kada mi prijatelj reče: “Zvat ću ti svog tatu!”, žena se u isti mah umiješa i kaže: “Pusti ju! Ona nema tatu.”

Nasta muk. Desetak pari dječjih očiju stane piljiti u mene.

Koliko god da je njega u tom trenutku čvrsto povukla za rukav, toliko je mene čvrsto zgrabila za srce. Poželjela sam nestati. Poželjela sam zamoliti Zemlju da se otvori ili pozvati tog tatu-kojeg-nemam da mi otvori nebo.

Ta je žena mama jednog djeteta.
Ta je žena mene htjela tobože obraniti.
Ta je žena namjerila posramiti tog dječaka.

Njene me riječi nisu obranile. Ciljale su u moje srce i od sve djece posramile jedino mene. Nisam željela biti drugačija, a nisam ni smatrala da nemam oca.

Bile su to riječi koje su poput oštrica razderale moje srce, nakon čega sam uspjela odgovoriti tek s rijekom suza. Očito ne shvativši, žena tada nastavi vikati na svu djecu, izoliravši me i predstavljajući me kao u najmanju ruku ― poseban slučaj.

Kasnije će mi život pokazati da je to bio tek početak niza u kojemu me prozivaše posebnim slučajem. Kroz svježe progledale oči taj je početak bio zbilja brutalan.

A što odrasli kažu, djeca prihvate. Tako su i druga djeca prihvatila da ja tatu nemam. I svima bi dobro, izuzev meni.

Nekako za tih dječjih godina nisam mogla shvatiti kako ja nemam nekoga tko je pomogao da danas šetam planetom? Kako je uopće moguće nemati tog člana obitelji?

Okrutno je bacati djecu u ladice. Dvostruko je okrutnije činiti im to pred njihovim vršnjacima. Uz to je, neovisno dobroj namjeri, nepromišljeno djetetu reći da nema jednog od roditelja. Ono neće racionalizirati kao odrastao čovjek, jer tek uči plivati u oceanu nedostajanja i povezivati se s roditeljem na višoj razini.

Ovo upozorenje srca ide za svu odraslu djecu koja danas gledajući u nebo odašilju ljubav svojim očevima, kao i za sve mališane koji tek uče mlatarati rukama i nogama u divljim vodama života.

~Da riječi lete poput perja na vjetru, bilo bi lako. Lovili bi samo one koje želimo zauvijek zadržati. No budući da postaju trajnim sustanarima srca na koja slete, pažljivo ih, molim vas, puštajte u vjetar.~

Nela Baričević


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih… Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: “potpisuje N.B.”

Comments

komentari

Protected by Copyscape