Mačkarica…

Kažu da umjetnici vole mačke, a vojnici pse. No, koliko u tome ima istine ja iskreno ne bih znala. Ja sam Mačkarica, ali sam i velika ljubiteljica svih stvorova, pa čak i tih slinavih pasa. I sporih kornjača i predivnih leptira, ali sam Mačkarica u originalu i ponosim se time. Ako niste znali, mi mačkarice i naši mačkari nismo baš ljubljeni od strane veterinara-jer nas smatraju trknutima. I iskreno, smatram to jednim oblikom uvrede. Zašto? Pa, recimo zato što se ja prema svome dlakavom stvori mogu ponašati kako ja hoću. I razgovarati sa tim istim stvorom na način na koji razgovaram. To je moj dio duše u životinjskom obliku. I mora ima adekvatnu njegu i brigu, dostojnu svome statusu. I ti doktori za živad bi trebali poraditi malo na sebi, jer smo mi Mačkari uistinu trknuti i ponosimo se time.

I nema potrebe da nam se to baca pod nos. Oni guraju ruke kravama u rit, pa ih ne smatramo animofilima, tak da ono. Bek of! I trpite naše suze, jer nam je mačka krivo prdnula. Tepanje i razgovor kao sa malim nedonošćem i furanje njihove dekice kada idu na operaciju. Moje mačke su ravnopravni članovi mog čopora. I da-mi smo njihovo roblje. Malo karikiram, ali nisam ni daleko od istine, zar ne?

Prvog mačka sam dovukla doma davnih osamdesetih. Bio je crn. Ostavljen i prestravljen. Klinci iz mog kvarta odlučili su ga staviti u kutiju i igrati (s tom istom kutijom) nogomet (tako da su se pizdarije između mularije i životinja događale i prije, a ne samo danas s nekim  novim klincima). Kako sam im ga otela, iskreno se ne sjećam, ali se sjećam svakog dana poslije kojeg smo proveli moj Bubica i ja. Bio mi je uistinu pravi drug, ako ne i najbolji. A, mama (kao astmatičar i alergičar) je tu našu ljubav podržavala.

Bubicu su mi otrovali neki neljudi na kurvinski način i to me je jako pogodilo. Jer je preživio i prve godine rata, granatiranje zgrade, požar i promet na Korzu (najprometnija ulica u gradu) dok bi gazio put do promenade bez da mu je i jedna dlaka pala. I onda mi ga ubiju. Bila sam van sebe od boli i bijesa. Svemir mi se srušio, čak i dok ovo pišem gutam knedlu u grlu. Moj mačak bio je moje sve. Da se razumijemo, ja sam društvena od kada sam iz mame izašla, odrastala sam okružena djecom i igrom, ali vrijeme provedeno s mojim mačkom bilo je neprocjenjivo i posebno. To je ljubav koja kraja nema i za kojom se žali godinama.

Mačkarica se ne postaje, takva se rodiš i živiš. A, na kraju i umreš. Ja se vodim onom od mog tate „ne vjeruj muškarcu koji ne voli mačke“ i vjerujte mi da sam si birala Mačkara. Jedino mi stvara problem činjenica kako su sve do jedne (a, do sada ih je prošlo pet kroz naš zajednički život) njega izabrale kao Alfu čopora, a mene za mamu. Znaš onu koja hrani, čisti zahod, galami, ljubi i nuna, ali nije apsolutno dobro kao tata. Tako vam je i s kćerima, znam jer je imam, a i jer sam tatina curica bila i ostala. I uvjerena sam kako su ta bića posebna, jer  zrače pozitivnom energijom, ali i nanjuše zle ljude. Takvi u moj stan ne ulaze. Žao mi je, ali ako ti moja dlakava garda ne dozvoli ulazak u stan, stojiš pred vratima. Zajedno sa svom tom svojom usranom zlobom i negativnom energijom.

Nakon bubice došao je Max (sijamac koji je bio moj frend punih 15 godina), u međuvremenu je i sestra htjela mačku za sebe, pa je stigla i Loona (Maxova kćer). I tu smo otišli svaki na svoju stranu, dok svojoj mami ja (kao takva) opet nisam dofurala naše najmiljenije biće na svijetu-ok, imala je dvije noge i nije bila baš tako kosata kao danas, ali je postala jedina kraljica našeg čopora na prvi pogled. Loona je još bila s nama kada sam rodila Malu, a za njom je stigla i Zara (još jedna sestrina mačka). Maxa smo ispratili na vječna lovišta par godina prije dolaska bebe i fakat mi je žao što nije upoznala mog debelog, crnog i odvažnog sijamca, zato je gospođa Dragica (kako sam je ja zvala) kao prava sijamka čuvala svaki pokret moje curice. Svaki pad, svaki plač, svaku ciku moje male Loona je pratila. Čuvala. Pazila. I onda mi netko kaže „mačke su prljave štetočine dobre samo za selo i miševe“ i meni padne mrak na oči. Mačke su sve, samo ne to. Ili ih voliš ili ne. Nema jebene sredine, kao što je i sa mnom.

Ili sam ti draga ili ne. I to je to, ali mi ne možeš reći da mrziš mačke i da su one samo za lov glodavaca (koje baj d vej isto volim). Kako možeš uopće mrziti? Ikoga, a kamoli životinju? Zbog takvih izjava i takvih ljudi ja sam radije okružena životinjama. Bilo koje vrste, ali sam Mačkarica u prvom planu. I to nije razlog da ti ne zaskočim psa, ako ga poznajem i volim. Ili porazgovaram s ribicom ako ti je u akvariju. To što sam Mačkarica i što bih za svoje mačke dala sve, kao i za svako drugo biće nije ništa loše. Nije ništa čudno. Mojim ne tako dugim životom prošlo je puno mačaka. Koje sam udomila. Koje sam spasila. Koje sam ostavila sebi. I nije mi žao. I nije mi krivo. Ta bića su upotpunila mene kao osobu i moj život oplemenila svojim bivanjem. Zato, ako ne volite mačke, nemojte ih mrziti. Ubijati. Bacati im male u vrećama u rijeku. Ili se ne zaustaviti ako je slučajno pogazite, jer je nekome ta mačka svemir.

Moje mačke su dio mog svemira i iz njega neće izaći nikada. A sve ostale koje susrećem na putu su moji rado viđeni prijatelji. Do danas sam udomila nebrojeno puno mačaka. Spasila njih gro. I svakoj znam ime. I za svaku znam di je, kako je i što radi. I do danas ne mogu razumjeti ljude koji kažu „ne volim mačke“, jer mačke se ne vole, one se obožavaju.

                                                           Mjau, mjau i od mene, ljubi vas sve Mačkarica Mica

 

Iva Matijaško Degač

 

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...