Miraž…

Svijeće su dogorjevale na stolu, večera za dvoje se polako hladila, led u posudi za hlađenje vina se već dobrano istopio. Svojim baršunastim glasom Sade je pjevala iz zvučnika, da ne postoji ljubav poput ove, da ova ljubav nije obična ljubav.

Pogled mi je bio uperen u treptava svjetla usnulog grada. Smirujuć prizor za ustreptalog mene. Čekao sam je kao i uvijek. Uvijek je imala razlog za kašnjenje, ali sam ovaj put predosjećao da će biti posljednji. Nešto u dubini mene mi je to govorilo. Neki stari nemiri su se budili, izlazili iz svojih rupa u koje sam ih prognao.

Misao se rodi u mojoj glavi. Možda se neće ni pojaviti? Možda je previše uplašena? Možda se samo jednostavno više neće javljati, slati poruke, zvati u sitne noćne sate kada je bila usamljena? Jedna po jedna, misli su se rojile kao roj dosadnih muha koje ne možeš otjerati. Ubiješ jednu, ali ih je jednostavno toliko da se ni ne primjećuje nestanak te koju si ugasio.

Kopkalo me je nešto što je rekla prošli put, dok je ležala na mom ramenu. Podrivalo me je iznutra. Crv koji je kopao svoj put kroz moj um, rijući duboko unutra, na mjesta na koja više ni sam ne idem. Na mjesta na koja nije dobro ići.

„Ti nisi stvoren za ljubav“, rekla je. „Ti si samotnjak, osuđen na samoću. Bojim se da nisi stvoren za vezu, za brak. Za bilo šta što uključuje dvije osobe. Neodgovaran si, dijete u tijelu muškarca. Sanjar. Iluzionista, koji svojim slatkim riječima vara i mene i sebe.

Ali sam si izabrao taj put. Put usamljenog boema koji živi za trenutak, truje se cigaretama i vinom. Živi životom pustinjaka, vuka samotnjaka. I dokle god ne odlučiš skrenuti s tog puta, bit ćeš usamljen. A morat ćeš skrenuti. Niko ne želi umrijeti sam.“

„Šta ako ti kažem da te volim?“, odgovorio sam joj. Šutjela je. „Šta ako ti kažem da zbog tebe želim skrenuti s tog puta usamljenog boema, kako ti to kažeš? Šta ako ti kažem da zbog tebe želim da budem bolji? Da želim snove s tobom, kućicu u cvijeću, dvoje slinave djece u dvorištu. Djevojčica da liči na tebe, dječak na mene.

Šta ako ti kažem da si moja muza? Da bez tebe nema ni mog pisanja? Da si vrelo mojih riječi? Da sve što pišem, pišem o tebi. Za tebe.

Šta ako ti kažem da te želim odavde do kraja vremena? I dalje. Barem dvaput toliko. Šta ako ti kažem da imam osjećaj da smo se davno upoznali, nekad tamo na početku vremena, da smo se pronalazili i gubili kroz stoljeća? Da smo se opet pronašli i da ovaj put ne želim da te izgubim. Šta ako ti kažem sve to?“

Šutjela je gledajući me u oči. Pogled joj se mutio od suza koje su se nakupljale.

„Volim te,“ rekao sam joj tada.

„Ne“, rekla je. Odgovor koji nisam želio čuti. Odgovor koji niko ne želi čuti. „Ti ne voliš mene. Ti voliš ideal, maštaš o ljubavi koju ja predstavljam u tvojim mislima. Voliš nešto što ne postoji. Takvo nešto ne postoji. Probudi se iz te bajke u kojoj živiš.

Sredi haos koji toliko voliš, u kojem se tako dobro snalaziš. Tada… Možda…
Smiri te oluje koje ponekad bjesne u tvojoj glavi. Pronađi mirnu luku za svoje brodove.“

„Pronašao sam je“, rekao sam joj dok je odlazila. „Ti si moja luka, moj smiraj, moja muza.“

Otišla je bez riječi.

Poslije toga se više nismo vidjeli ni čuli dok mi jutros nije poslala poruku da će doći večeras. Pitao sam se. Šta ako je u pravu? Šta ako sam zaista samotnjak, stvoren za usamljen život? Šta ako… Da li joj je to bila namjera ili ne, ali uspjela je. Natjerala me je da se pitam.

Još jednom sam pogledao na stol. Svijeće su bile pri kraju. Led u posudi sada obična lokvica vode.

Kucanje na vratima. Znao sam da je ona. Jedino ona kuca na vrata. Čini mi se da sam preskočio udaljenost do vrata u jednom skoku i otvorio ih. Stajala je ispred, gledala me pogledom koji me razoružavao, očima uplašene srne koja se zatekla ispred farova nadolazećeg automobila. Prošla je pored mene i ušla u stan bez ijedne progovorene riječi.

Zaključao sam vrata i polako pošao za njom. Stajala je pored stola, gledala u dogorjele svijeće, ohlađenu hranu. Jakna u ruci, haljina usko pripijena uz tijelo naglašavala je svaku oblinu čije sam konture i vezanih očiju znao napamet, svaki detalj, svaku krivinu, svaku dolinu, svaki brijeg.

Prišao sam joj i udahnuo je. Dugo. Gladno. Ruke mi padoše na njene bokove, lice se zari u njenu kosu. Okrenula se.

Sve mi je bilo jasno. Njen pogled, otvorena knjiga.

Zaustila je nešto da kaže svojim malim ustima. Lavina riječi je bila spremna da pokulja, da objasni, da slaže, ali je zaustavih poljupcem. Na tren osjetih otpor, kao nikada do tad, a onda se predade.

Oboje smo znali da je kraj. Da je to naš posljednji susret. Zašto trošiti riječi kad tijela pričaju puno bolje? Zašto razumu dati da kvari sve i spriječi to?

Ruke su mi kliznule niz njena leđa povlačeći rajfešluz. Prsti skinuše jednu naramenicu. Topli obraz na mojim prstima. Moj palac na njenim usnama. Druga naramenica spade s drugog ramena. Haljina kliznu niz tijelo. Pokret bokovima i nađe se na podu, otkrivši njeno nago tijelo u potpunosti.

Savršenstvo.

Poslije sam je posmatrao sa kreveta, dok je oblačila tu haljinu u mraku. Kao da se stidi svega toga što se odigralo. Oblačila se bez ijedne riječi. Crveni sjaj njene cigarete svjetli u tami. Otišla je ostavljajući za sobom svoj miris da lebdi u zraku.

Dok sam ustajao, u zgužvanoj posteljini sam napipao nešto. Njenu naušnicu. Ustao sam i otišao do prozora. Gledao sam je kako ulazi u taksi koji ju je čekao, odlazi u svoj svijet, onaj bez haosa, sređen do sitne detalje. Svijet u kojem ima sve osim požude, koja je odavno izhlapjela.

Dok gledam u svoj nagi odraz u ogledalu, shvatam ono što sam znao i od prije, to između nas nikada nije bila ljubav, samo strast. Iluzija ljubavi, hibrid stvoren u laboratorijama mog naopakog uma. Bila je u pravu. Riječima sam uspjevao prevariti i samog sebe.

* * *

Što mi je to trebalo, pitala sam se dok sam sjedila na zadnjem sjedištu taksija još uvijek osjećajući njegove dodire svuda po sebi, njegov miris u mojim nozdrvama, čekinjastu bradu na vratu, jezik u međunožju.

Imam sve i rizikovala sam to zbog čega? Zbog slatkih riječi? Strastvenih dodira? Odlične jebačine? Malo pažnje? Zar nisam imala to? Možda i jesam, nekada davno. Toliko davno da sam se maglovito prisjećala svega toga.

Slatke riječi i komplimenti, odavno zamijenjeni pitanjima: „Šta je za večeru? Jesi li mi ispeglala košulju?“

Strastveni dodiri i strastvena jebačina svedeni na automatizam, nešto što se radi jer imaš potrebu. Bez strasti i emocije. Ni toga već odavno nije bilo. Ne znam ni kad smo posljednji put spavali u istom krevetu, a kamoli vodili ljubav ili imali neki odnos.

Pažnja se svela na čestitanje rođendana i poklon za isti i Novu godinu, odmor na moru, vikend na planini. Ali to nije bila pažnja koja mi je trebala. Nestala sam kao žena. Izgubila se. A nije da se nisam trudila. Fitnes, odjeća, frizure. I ništa. Nikakve reakcije.

Često sam se pitala gdje sam pogriješila. Duga veza, neminovni raskid, lom srca, pomirenje, brak, diploma, dijete, posao. Sve po pravilima, sve po društvenim normama. Dobila sam sve što sam ikada htjela. Barem sam tako mislila.

A onda je došao on. Naišao kao povjetarac koji je u meni uzburkao nešto što sam mislila da više nemam. Da li je to bilo do njegovog stava, strastvenog pogleda kojim me je gledao kao da ponire u dubine mog bića, onog plamička ludila koje bi bljesnulo kada bi mi se približio da me „udahne“, kako je govorio? Možda do njegove mladosti? Divljeg, opuštenog načina života i filozofije istog? Slatkih riječi? Jakog zagrljaja? Hvalisavosti? Fakinstva?

Ni sama više nisam znala. Znala sam samo da je u meni probudio ženu. Pronašao ju je negdje izgubljenu i izveo napolje iz labirinta u kojem se bila izgubila. Uzeo ju je za ruku i poveo, a ja sam mu se prepustila.

Naša druženja su se svodila na seks, fenomenalan seks, ali seks. Barem sam ja tako zavaravala sebe, a onda sam shvatila jedno. Da ne možemo više nastaviti. Žena u meni je ipak imala osjećaje koji su se budili, a on…

On je bio čovjek nesposoban za vezanje. Sanjar. Iluzionista. Čovjek koji je vjerovao u neke bajke. Barem sam mu tako rekla onu večer kada sam izjurila iz njegovog stana, jedva sakrivajući suze. Tom našem… druženju? Aferi? Bajki?

Valjanju po posteljini? Šta god da je bilo, moralo je doći do kraja. Bajka sa nesretnim krajem.

Princeza koja se vraća svom princu, da živi u svojoj čahuri zasnovanoj na lažima i iluzijama, a vitez lutalica nastavlja lutati svijetom u potrazi za rukom neke slobodne princeze. Neke koja će mu dati ono što mu ona druga nije mogla dati, a nije imala nikakvo pravo da mu to oduzme.

Topla suza se kotrlja niz obraz. Prokleta da je. S buđenjem osjećaja, pojavile su se i one. Slane izdajice. Srećom, osim taksiste, nema ko da ih vidi.

* * *

Nije je bilo u stanu kada sam se vratio. Poslovni sastanak se odužio. Stan je bio prazan. Dijete kod djeda i bake za vikend. Mogao sam pretpostaviti gdje je. Nisam bio siguran, nije mi ništa govorila niti sam šta ispitivao, ali sam osjećao da u njenom životu postoji neko drugi. Primjećivao sam njene promjene u ponašanju, sitne poklone koje samo ljubavnici poklanjaju. Sanjarenja.

Nije da sam je krivio, jedva da smo išta imali u posljednje vrijeme. Spavali smo odvojeno. Živjeli smo kao cimeri, a ne kao bračni drugovi. Razgovori su nam se svodili na tek nekoliko riječi. Izgubili smo volju za nama. Strasti je nestalo odavno. Ljubavi također.

Jedino što nas je vezalo je bilo dijete. Zbog nje smo i trpjeli jedno drugo. Lagali smo se da je zbog nje.

Drugima smo izgledali kao par iz Raja, a bili smo tek miraž u pustinji. Iluzija. Predstava kojima smo mazali oči drugima, prijateljima, poslovnim saradnicima, roditeljima, djetetu.

Išli smo na raskošne odmore, vikende po moru, planini, inostranstvu. Živjeli u laži. Gutali riječi koje smo htjeli reći jedno drugom dok nas je dijete gledalo.

Vraćala mi je. Shvatio sam to. Vraćala mi je sa kamatama onaj raskid. Ono slomljeno srce. One prolivene suze. Ali bilo je to davno. Stvar prošlosti. Mislio sam da smo prešli preko toga. Da smo to odlučili ostaviti iza sebe onog trenutka kada smo odlučili krenuti ispočetka. Kada sam joj stavio prsten na ruku.

Uzelo je to danka. Ta njena hladoća, te njene kamate, njeno odbijanje. I ja sam bio tek obični čovjek, željan pažnje. Jebenog dodira, vrelog tijela. Nisam želio jebeni kauč u dnevnom boravku. Želio sam krevet i nju u njemu. Slabost me je dotukla jedne večeri prije tri mjeseca. Seminar u drugom gradu, nekoliko čaša vina viška, lijepa žena, slatke riječi, topli dodiri, bujne grudi, vlažno međunožje. Njena ruka na mojim preponama.

Ali, sada smo bili izjednačeni. Vratili smo jedno drugom. Bilo je vrijeme da krenemo ispočetka, opet. Dugovali smo to jedno drugom. Zbog svega onoga što smo prošli. Zbog djeteta.

Ušla je. Plakala je. Oči su joj bile natečene, šminka razmazana. Nije imala jednu naušnicu. One koje sam joj kupio za prošli rođendan.

„Hej.“
„Hej.“
„Izgubila si naušnicu.“
Uhvatila se za uho. Sledila se.
„Moramo pričati“, rekao sam joj.
Gledala me je.
„Moramo“, složila se.
Telefon je zazvonio.
„Pusti ga“, rekla je. „Javit će se sekretarica.“
Prišao sam joj, uzeo je za nadlaktice. „Volim te“, rekao sam joj.
„Volim i ja tebe“, odgovorila je.
„Izvinjavam se što te zovem ovako kasno“, začuo se ženski glas iz sekretarice. Učini mi se poznat. „Tanja je. Vjerovatno me se ni ne sjećaš. Upoznali smo se prije tri mjeseca. Kafić hotela, soba? Vatren provod. Možda ti zvuči poznato. Uglavnom, htjela sam samo da ti kažem da sam trudna.“

Tu sam prestao slušati. Ukočio sam se.
Zaustao sam nešto da kažem. Preduhitrila me je.
„Želim razvod.“

Mirnes Alispahić

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...