Jednom kad te prestane čekati…

Dan će izgledati kao svaki drugi. Ni po čemu drugačiji, vjerojatno će sunce sijati a u tebi će se razmjenjivati gromovi i kiša. Ona će prestati čekati da se vratiš… ili odrasteš.

Da se odlučiš što želiš od sebe, vas, života.

Prvi put nakon dugo vremena, tvoja četkica završit će tamo gdje pripada. Tamo gdje si odavno zaslužio biti, još prvi put kada si otišao… jer ti treba vremena, prostora. Što god!

Jer si loš čovjek koji ne zaslužuje ljubav.

Prolazit ćeš autom kraj njene zgrade i gledati u prozor kraj kojeg će stajati netko drugi. Netko spreman voljeti svaki dan… ne isto, nego još nijansu više. Prolazit ćeš kraj zgrade i gledati u prozor, gdje nema više laktova i zabrinutog lica. Nema umorne djevojke od čekanja. Njeno lice dobit će boju. Boju koju nikada zbog tebe nije ni smjelo izgubiti. Njene ruke grlit će, a laktovi se odmoriti od prozorskih pločica.

Četkica za zube dobit će novu ljepšu pratnju koja neće ostarjeti od čekanja tebe. Tebe, koji si traženjem izgubio nju.

Izgubio sebe. I klince koje ste mogli imati. Život koji ste mogli živjeti. Snove, maštu, svađe, zajednička buđenja. Sve.

Kao i psa za čije ime bi se svađali.

Ona te više neće čekati, jer on ostaje i voli. Voli onako kako ti nikada nisi znao i kako bojim se nikada nećeš ni naučiti, jer previše voliš sebe, svoj prostor, svoje nešto što zdrav razum ne može razumjeti. Još uvijek odrastaš, a čini mi se da nikada nećeš izaći iz puberteta. I nije da ne možeš, ne želiš. Jer ovdje je dobro. Ovdje mama i tata brinu tvoje brige. Ako bi odrastao, morao bi brinuti sam. Ma kome to još treba?

A on…

On ne traži sebe i ne bježi od ljubavi. On je daje u svakom osmijehu. On ima ruke koje grle i znaju pružiti utjehu, ima oči koje razumiju, ima usne koje ljube i ima spoznaju da je život sad. Točno ovdje. S njom. I da se taj život neće dogoditi i sutra, ako ga sada propusti.

I njegova četkica za zube ne skuplja prašinu u kupaonici, koju si ti posjetio svakih 5 tjedana kada te samoća uplašila i dosadile ti zabave sa ženskim verzijama tebe.

Ona te više ne čeka, i suza petkom kraj prozora više nikada neće biti. Ona je taj osmijeh zaslužila. Skupo plativši ljubav prema tebi.

I drago mi je znaš? Drago mi je da se na ovaj sunčan dan u tebi razmjenjuje grmljavina i kiša. Drago mi je da sijeva i da boli. I da konačno dobivaš svoju lekciju.

Josipa Milas

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...