Zakon velikih brojeva…

Naravno da je osvanuo dan ljetnih sniženja. Početak perioda ‘ne treba mi, ali je 70% sniženo tako da… daj dvije!’ Za nas koje nosimo veličine od 38 na više poznat i kao period ‘upucajte me u čelo, nemojte me pustiti da se više patim’. Odakle dolazi sav taj prijezir, bol i poriv za autodestrukcijom? Pa u mom slučaju, dolazi iz bilo kojeg pokušaja kupnje bilo kojih hlača u zadnjih… ne znam, od kada si sama kupujem hlače, valjda?!

Radi se o tome da sam ja osoba koja ima pozamašnu pozadinu, recimo to najpristojnije moguće. Obujam mi nikada nije bio ispod troznamenkastog broja, ali sam istovremeno i blagoslovljena (#blessed, je l’ tako?) puno užim strukom. Super ako se učlanjujete u kluba ‘žene s figurom pješčanog sata’. Ne baš super ako pokušavate naći hlače u koje stane i donji dio, a ne pliva gornji dio. Svaki put kad mi puknu hlače, doživim mini živčani slom jer to znači da moram u kupovinu. A puknu mi svake. Jer – uz pozamašnu pozadinu idu i konkretna bedra.

Kako bi kalvarija bila izbjegnuta, s godinama sam naučila gdje kupovati i kako. Tako znam da u Zari, pogotovo na odjelu za mlade (a ja sam tinejdžer u duši) ni ne moram pogledati hlače. Ne vrijedi, brate. Već na ‘ozbiljnom’ odjelu ima nade i za mene, ali samo među najvećim brojevima. Pošto nemam 186 cm na tu kilažu, možete pretpostaviti da su mi nogavice kilometar preduge. U, recimo, blaženom C&A se šepurim među hlačama veličine 38 koje na žalost prečesto nisu ono što tražim od hlača, a H&M ima čestu tendenciju tjeranja vlastitih kupaca da nose nekoliko brojeva istih hlača u garderobu – jer nikad ne znam koje mi trebaju u kojem trenutku.

Postoje, naravno, i one opcije za fine ljude, kao kada uđete u Levis i izaberete širinu, a onda i duljinu, a onda i ljubazan prodavač kaže ‘Da, da, vi imate obline pa za Vas onda ovaj model’. Jesu li me ikada iznevjerili? Nikada. Zašto ne kupujem sve hlače onda tako? Zato što puknu jednako kao jeftine, a nemam srca dati 100 eura po paru glupih hlača. Pogotovo što mi treba više od jednih.

Levis me prvi oduševio kada je krenuo sa svojom linijom za žene različite građe. Napokon sam se obradovala da će to slijediti i drugi i, vidi vraga, bila sam u pravu. Kada je Zara nedavno krenula sa svojom Body Curve linijom, mislila sam da ne vidim dobro. Jer Zara, koja je do sada imala konkretan problem sa shvaćanjem činjenice da guzica 42 nema na sebe nakačeno bedro obujma 34cm, bila je zadnji kandidat na listi brendova od kojih sam to očekivala. I čini se da stvarno nisam vidjela dobro. Zara je izbacila liniju za ‘zaobljene’ žene, a navedene hlače prezentirale su manekenke na donjoj granici uhranjenosti. I ne samo to! Meni, koja inače pratim te fashion budalaštine, učinilo se da su navedeni modeli još mršaviji nego standardno! Sarkazam level: pro? Ne znam što bih rekla.

I to je taj problem. Želimo da se žene osjećaju dobro u svom tijelu. Želimo da se prihvate onakve kakve jesu. Želimo da se nauče voljeti pa će ih onda voljeti i drugi. Ali SAMO AKO nose veličinu do 38. Moooožda može proći do 42, ali onda pod uvjetom da su slatkice sa netipično predivnim licem i zategnutog tijela. Nek’ je 42, ali nemoj da se vidi da slučajno jedeš sir u slobodno vrijeme! I točno zato svaka prosječna žena dobije slom živaca kada uđe u bilo koju prodavaonicu odjeće.

Na svakom koraku joj se pokazuje da nije ‘normalna’, da nije dovoljno ‘simetrična’, da nije dovoljno uska na jednim mjestima, a dovoljno široka na drugim. Jer mi se svakodnevno srećemo sa hlačama u koje stane dupe, ali bedro ne. Sa majicama koje su nam preširoke u struku, ali pucaju na bicepsu. Sa haljinama čije košarice stoje u razini našeg pupka, a naše grudi – pa ono, ne stoje tu. I tako u nedogled!

Pogledajte samo horde žena koje godinama preklinju da se dvodjelni badići prestanu prodavati zajedno! Ja sam se osjećala kao kraljevna na zrnu graška kada sam, prije par godina, ušetala u prodavaonicu u kojoj sam to pronašla! Zamislite samo, napokon mogu kupiti kupaći u koji mi stane cijela pozadina, a neće mi se izgubiti u morskim bespućima kad uđem u vodu (jer ga nema što držati gore)!

Kakvo postignuće u mom mladom životu! I žene sa velikim poprsjem se bune konstantno kako mogu naći samo ‘bapske modele’ grudnjaka, dok ja, bez poprsja kao takvog, ne mogu pronaći grudnjak bez žice iako najmanje košarice automatski pokazuju nedostatak potrebe za tolikom potporom. Jesam samo ja luda?

Zato sam se u ovo doba sezonskih sniženja odlučila za web shopping. Znam da mi neće pola toga pasati, ali naprosto nemam snage tući se za hordom žena da bih, zatim, u garderobi shvatila da mi ni jedan od sedam pari hlača koje sam dovukla, ne stoji kako treba. Ovaj put ću razočaranje i slom živaca ostaviti za intimnost vlastite sobe. A onda ćemo lako odnijeti sve to u trgovinu i zamijeniti za stvari za Moranu.

Njoj barem uvijek sve paše. Ona još ne zna da nije najbolja takva kakva je i kako treba na sebi promijeniti sve što iskače iz bilo kakvih okvira društveno prihvatljivog izgledanja. Da, došli smo do toga. Više nije problem samo kako se ponašate. Ne smijte odskakati ni izgledom. Tako da vas molim, prije odlaska na bojno polju u Zaru, H&M ili Benetton, nacrtajte te obrve kako bog zapovijeda i uvucite taj stomak. A i kosu ste mogli obojati – pastelna je sada in.

Maja Marić


Maja Marić

Kraljevna na zrnu graška dugo je bila moja najdraža bajka iako nisam znala točno reći zašto. Uz Snježnu kraljicu i Sretnog princa nekako je uvijek dirala tu neku žicu duboko u meni. Divna krasna mila pametna kraljevna kojoj jednostavno UVIJEK nešto smeta! Nešto poput graška. Maleno i nebitno, reći će neki. Ali ne i kraljevna! A takva sam i sama – krunu sam zagubila negdje putem, ali ostao je taj vječni osjećaj iritacije. Iz tuđe perspektive tako sam vječno bila razmažena, čudna, ufurana cura koja pati od sindroma Marije Antoanete! Ja se jednostavno nisam obazirala i pronašla sam ispušni ventil – pisanje. O svemu i svačemu, o radostima i tugama, o bjesovima i čarolijama, o najmračnijim sferama. O majčinstvu i tetovažama, o glazbi i gastarbajterima. O smislu postojanja i ljubavi prema kavi. Osim ovog divnog portala, pronaći ćete me i na #misusovo blogu. A ja ću i dalje pisati uvijek i svugdje, baš u inat grašku! A ostali… pa – neka jedu kolače!

Comments

komentari

Protected by Copyscape