Varat ću te…

Beskraju moj,
unatoč tome što nas je vrijeme izigralo ja se još uvijek prije sna sjetim tvojih riječi: „Ljepota je bila njeno drugo ime. Svi ih mi imamo. Naša druga imena. Vidite… moje je bilo Beskraj. Sve što nam je bilo potrebno je samo jedan trenutak u vremenu. Ipak, naše puteve ne ispisuje sreća pa i taj jedan trenutak u kojemu ostadosmo zarobljeni ne mogavši uzajamno odvojiti naše usne ne bi dovoljan da isplaniramo bijeg.“

Šapnuo mi je svijet da si, nakon što si ispisao ove riječi, muški lažno rekao da više ni tračak tinte nećeš utrošiti potaknut mojim likom. No, i prije nego je narod dovršio svoj desert, ja sam znala da si im slagao samo kako bi mi oni, gladni zaslađivanja i onako jedva dočekavši, proslijedili tu laž.

Dušo moja, evo spokojna sjedim na, kako mu volim poentirati, svome najljepšem jezeru i prisjećam se. Seciram sjećanja. Režem ih na komadiće i proučavam. Paralelno spuštanju mraka, vjetar se lagano pojačava. Hujeći kroz krošnje sve se oštrije grebe o moju kožu i ne pitajući me što ja mislim o tome. Malo je reći da me boli. No, bol koju si mi ti, dušo moje duše, utisnuo u srce pustivši me da ti skliznem niz ruku pravo je prokletstvo.

Znaš, ovaj sam dan odlučila posvetiti nama. Namjerno ne govorim sjećanju na nas, jer živim u nadi da ćeš prekinuti šutnju i još jednom za mene raširiti svoje ruke. Ne brini ako si daleko. Osjećam ih baš kao nekoć. Osjećam kako se tvoje ruke spajaju u neraskidiv vez tamo negdje na mojim leđima. Ja te osjećam. Osjećam te kroz Sunce na izlasku, kroz miris kiše na vrelom asfaltu pa i kroz dugu na obzoru. I kroz premještanje zvijezda na nebu te plovidbu Mjeseca… i kroz to te, srce mojega srca, osjećam.

Budući da sam danas, otkako si netragom nestao, prvi put udahnula punim plućima, dopusti da ti opišem kako je izgledao moj najsretniji dan u tvome odsustvu.

Naime, jutros kada me snažno nedostajanje prenulo iz sna, a ponovni izostanak propuštenog poziva silovito odbacio u realnost, odlučila sam se suprotstaviti. Ustajući, pazila sam da prvo desnom nogom dotaknem tepih. Upozorila sam i tebe da učiniš isto.

„Pripazi. Nemoj ustati na lijevu“, dobacila sam ti još onako sneno trljajući šakama oči. Čak sam skupila snage i uz blagi osmijeh pogledala na tvoju stranu kreveta. Nije me omela vrišteća praznina. Zamislila sam tvoj osmijeh i već ti na putu prema kuhinji mahnula djetinje veselo.

Propela sam se na prste i dohvatila džezvu za kavu. Onu za dvoje. Iako si ovo običavao raditi ti, odlučila sam te danas maksimalno poštedjeti i ispisati tvojim tijelom ljubav svojim djelima. U međuvremenu sam postavila stol za doručak.

Dva tanjurića. Dvije šalice. Dva noža. Dvije žličice. Dva mala putra. Dvije šnite kruha. Dva pekmeza. (Ne brini. Pamtim da za razliku od mene koja preferiram jagodu, ti obožavaš okus marelice. Slobodno pogledaj i uvjeri se da je upravo taj ispred tebe.)

Kavu sam ti pripremila baš kako voliš. Puno kave s mlijekom u tragovima. Prošlih bi me jutara ovo iznošenje podsjetilo na previše mene s premalo tebe, no ne i danas. Danas te imam. Sjedajući za stol, kao i obično, prepustio si mi najosunčanije mjesto. Prije nego sam sjela, prvo sam doskakutala do tvoga stolca, čvrsto uz sebe privila vestu koja je ostala visiti na njegovu naslonu i utisnula duboki poljubac tamo negdje u predjelu srca. „Koliko te samo volim…“  pomislih.

Naš doručak bio je okrunjen tišinom koju je prekidao tek zbor slavuja. „Krasne ptice“, rekla sam i pogledala u smjeru tvoga stolca. Vesta je još stajala na tome mjestu. „Dio tebe zauvijek će biti ovdje“, rekoh si. Tvoj se miris širio zrakom, a paralelno tome moja se nutrina ispunjavala osebujnim mirom.

Dragi moj, netko bi nad ovime zasigurno plakao, no ne i ja. Pa iako sam znala da si samo nakratko otišao i da ćeš se za koji čas vratiti za stol, nakon što sam završila s doručkom odlepršala sam uključiti veš mašinu, pokupiti osušeno te objesiti friško oprano rublje. „Nije problem… Svaki si dan ovdje i nedostajanje nije imalo nikakva razloga stanovati na ovoj adresi“, stala sam se tupo uvjeravati.

Kako je dan dalje tekao tako sam mogla pored svakog dnevnog zadatka staviti kvačicu u znak „Riješeno.“ Jednom kad sve bi riješeno uvidjela sam da si ti već zalupio vrata našega stana i odmaglio s prijateljima.

„Jasno, petak je“, primijetim. „Petkom si s njima na košarci.“ Zamišljajući te kako igraš, pa vjerojatno i neumoljivo primaš koševe, na lice mi se nastani osmijeh. Ludo jedna, fasciniralo me što nikada nisi odustao od sporta, iako je on odavno odustao od tebe. „Sad sigurno gubeći loptu čupa kosu, ili, bolje reći, ono što je od nje ostalo“,  rekoh naglas.

U tome me razmišljanju stade loviti večer. Stade me loviti vrijeme tvoga povratka te primijetih da toj situaciji u našem, skromno uređenom i neotplaćenom, stanu nisam dorasla. Stade me loviti istina i novi val realnosti. Vrijeme povratka bez zvonjave na ulaznim vratima doimalo se zastrašujućim. Jedva da sam i kakve cipele nataknula na noge, zgrabila kaput s vješalice i uputila se ravno do svoga najljepšeg jezera. Mjesta na kojemu i počeh ovo iznošenje. Mjesta na koje pobjegoh kako bi mi se, paralelno posljednjem košu kojega si primio, rasplinuo san.

Dragi moj, tamo negdje između zalaska Sunca i samouvjerene plovidbe Mjeseca nebom, shvatih koliko sam bez tebe majušna spram onoga što dolazi. Shvatih da nedostaješ za sve ono što tek ima doći. Blentavo moje čudo u svijetu, iznenađuje me što si odustao od nas, iako ja još uvijek ne dižem ruke od tebe. „Kako netko nesumnjivo loš u jednom aspektu života može toliko inzistirati na napredovanju u upravo tome segmentu, a paralelno tome tako lako odustati od onog najvećega u životu pojedinca – od ljubavi?“


Da si ovdje pitala bih te što te nagnalo da se te večeri više ne vratiš doma. Pitala bih te je li do onoga spiska stvari koje spadaju pod „moranje“ ili su te više iritirale te kvačice kraj njih. Zapravo, istini za volju, vjerujem da sam te iritirala ja kakva sam bila nakon što bih dan obilježila kvačicama. Ja umorna. Ja nevesela. Ja raščupana. Ja nenašminkana.

Još važnije, a što srce namjerno zaobilazi ispisati – iritirala te moja nespremnost na život. Krpa u ruci nije ti mogla nadoknaditi nedostatak spremnosti na rizik. Iako smo praktički živjeli zajedno i dalje si bio neprijavljen gost u očima moje obitelji. I dalje si bio tek prijatelj mene unesrećene i mene ranjene njegovom rukom.

Rado bih vikala u nebo. Molila bih i oblake rado da ti prenesu moje poruke. No, čemu? Ti jesi i bit ćeš moj Beskraj. Moje prvo ronjenje na dah. Moja najdublja rana. I moje najsnažnije nedostajanje.

Varat ću te stolom postavljenim za dvoje. I svijećama po podu koje vode do spavaće sobe. Varat ću te i njima. Ljubavnim pjesmama i u njima pronađenim najljepšim stihovima – svaki će od njih u meni nositi svoju posvetu. Varat ću te svake minute, svakoga sata, svakoga dana. Hoću. Sjećanjem na tebe ću te varati, Beskraju moj. Jednom kada se vratiš na taj ću način biti apsolutno spremna. Bit će to, srce mojega srca, kao da nikada nisi niti otišao.

P.S. U jednome si s onom laži s početka ipak pogriješio. Ne u tome što si slagao. Kada tuga i očaj opkole ljudsko srce, kakvoj se istini imamo nadati? Pogriješio si, naime, u tome što si i na trenutak pomislio da bih ja u tu laž mogla povjerovati.

Ljubavlju nošena,
tvoja Ljepota.

Potpisuje N.B. (Baričević Nela)

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...