Osjeti me. Samo me osjeti. Sav mi se prepusti.
Ali ne uzvraćaj. Tu žrtvu mi daj. I ne zamjeri. Jer ja se tebi neću sva prepustiti.

Bit će baš kao da te dodirujem a ti si vezan užetom. Lisicama. Lancima. U kojima nedostaju karike moje totalne predanosti tebi. No za tebe je lanac i tako prejak. Ne možeš ga se osloboditi. Lisice ti se bolno urezuju u zapešća metaforičnosti. Uže ti se sve jače usijeca u kožu nebukvalnosti.

Nepomičan si, nepokretan. Prisilno pasivan, dobrovoljno požrtvovan. Slobodnom voljom žrtvovan na oltaru nedozvoljene ljubavi. No nipošto nedostojne. Naprotiv. Ova je ljubav čista. Najčišća, neukaljana dodirima. Ravne joj nema.

Moć tvoje ljubavi u dragovoljnoj je nemoći. Ljubavlju obuzet, pristao si biti oduzet. Do pola živ, od pola umiruć. I tom polu-smrću, tom uzvišenom žrtvom, upisao si sebe u vječnost moju, u beskonačnost moje biti.

A gdje sam tu ja? I ja patim. Jer te uporno pratim. Drznula sam se i tebe sebi priuštiti. A tebe se ne može voljeti na tren. Samo na vječnost. D(r)ugu vječnost. Prvu sam već obećala. I ispoštovat ću dano obećanje. Tebi dajem moju novu vječnost, ništa kraću, ništa slabiju, ništa manje važnu, možda čak i jaču. Svakako tragičniju. Eterično energičniju.

Ti. Pratiš li me? P(r)ati. Prati me i pati. Plati. Plati spremnost na neminovnu bol. Voli. Trpi boli. Ni moja bol nije izostala, nije fol. I ona je neizostavni dio storije. Stihije neočekivanosti i neobranjivosti, neobranjenosti. I moja bol neodvojivi je dio priče o grandioznosti prividne neuzvraćenosti. Obostrane bolne nedodirljivosti i nedodirnutosti.

Neke je stvari bolje ostaviti neizrečene i neučinjene. Negirane. Poreknute. Zato što smisao njihovog postojanja nije izražavanje njih, konzumiranje, prepuštanje njima. Nego čitanje subliminalnih i suptilnih poruka između redova nikad napisanih tekstova i nikad obavljenih djela. Nikad na terenu konkretiziranih odrađenih emocija. Magla nedorečenosti, para neopečenosti.

Lidija Matorić

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari