Ne postojiš…

„Gdje je nestao život koji se živi? U kojem svijetu se sakrio? Gdje je nestalo vrijeme koje je predodređeno samo za nas?“- i dok ja jurim ulicama mojega grada, ganjam egzistenciju, ovakve misli meni lutaju glavom. Svaki puta, ali za fakat, svaki vražji puta. Zašto? Pa recimo zato što mi je dosta jurnjave. Zato što poželim ponekad i stati i pomirisati to cvijeće. Zato što želim odmoriti od ove silne jurnjave i ganjanja za egzistencijom. Mojom, njezinom, našom. Zato što želim živjeti, a ne biti rob vremenu – iscrpljen od trčanja, gladan slobode, željan vremena.

Kao da smo otupjeli na boje. Oglušili na ritam prirode. Umrli iznutra, dok plastične osmjehe bacamo na lice, a statika u glavi vješto mijenja kišobran koji ne štiti od kiše, već od ideja za boljim životom. Kao sinkronizirani plivači gibamo se za nekim krivim vodiljama.

Lelujamo u masi i održavamo se iznad površine, pa makar i samo vrhom nosa. I dobro je, jer moglo nam je biti i gore. Tješimo se, utješimo i nastavljamo istim tempom za tim šupljim i maloumnim idealima. Koje i tako na kraju krajeva mi ne možemo ponijeti sa sobom, niti danas imamo mogućnosti dostojno ih ostaviti onima koji ostaju iza nas. Dok tako nestajemo shvatimo-mi bili smo ništa.

Mi jesmo ništa. Mi ništa ćemo ostati, jer mi ne postojimo. Postoji samo nametnuta ideja kako se treba živjeti. Kojim putem mi (poput slijepih krtica) trebamo kopati. Identiteti su nam se stopili s nizom brojeva. Plaćamo račune otiskom prsta.

Probavljamo plastiku koju priroda ne razgradi ni nakon stotinu godina. Počinjemo vidjeti u mraku (op.a., u Kini je rođen dječak sa super vidom-istraži). Napredujemo na svim poljima, na kojima je prije samo pola godine bilo nepojmljivo napredovati, a kamoli u vrijeme naših staraca. I kako onda nestajemo?

Kako onda po meni ne postojimo, a tako smo se razvili? Kako nisam zadovoljna s onime što ganjam, jer tako će mi biti bolje, lakše? Kako? Zašto? I još mnogo upitnih upitnika iznad glave (i više od onih kojih si možeš zamisliti).

Kome će biti bolje pitam ja vas? Pogotovo kada dođem kući premorena od te jurnjave za egzistencijom? Mojim susjedima i njihovim ušima, jer sam opet van sebe, pa urlam na sve svoje ukućane plus dvije mačke? Mojoj obitelji koja me trpi i dura?

Meni, jer mi muža nema po cijele dane doma zbog satnice od zilion sati? Ili mojoj kćeri koja je već umorna i željna mame i tate? Kome će biti bolje? Tko si to uistinu želi? Ja jesam za rad, ja jesam za trud, ali sam i za zasluženi život, a ne za ovaj šugavi koji juri zajedno sa mnom (iako mi se ponekada čini da juri još i brže od mene) i tjera godine iza leđa.

Kakav je to zasluženi život? E, pa to vam je onaj koji nam je dan rođenjem. Život dostojan čovjeka. Prepun vremena i mira na pretek. Život u kojemu postojimo. Život u kojemu vrijedimo. Život u kojemu imamo vremena stati i pomirisati to već spomenuto jebeno cvijeće, a da nam pri tom ništa ne prifali. Niti da su nam lihvarske banke i njihove kurvinske kamate za vratom. Život u kojemu postojimo, jer ga živimo.

Neizvedivo? Nikako. Utopijski? Nadasve. Samo se treba nešto (nažalost) dogoditi. Samo te treba nešto spustiti na zemlju. Neka bolest ili gubitak. Neki pretrpljeni strah. Kako bi shvatili kako je sva ta jurnjava pičkin dim. Kako se i bez toga može. Kako i za banke ima lijeka. Kako samo trebamo stati i pogledati oko sebe, jer je možda to jebeno cvijeće upravo sada pred našim jebenim nosom i čeka da ga pomirišemo. Čeka da počnemo ponovno postojati.

Pred nekoliko dana saznala sam da je otišao dečko kojeg znam iz djetinjstva i iz naših najboljih godina mladosti. Otišao i to je to. Godinama se nismo čuli, jebena jurnjava nas je razdvojila. On na svoju stranu, ja na svoju. Svađa-dvije i eto ti daljine veće od svemira. Eto ti kraja prijateljstva koje je počelo u najboljem vremenu prije vremena, kada je ljeto predstavljalo puno više doli samo nesnosnu vrućinu i užegli asfalt. Otišao je i vratiti se neće, a sjetu i tugu ostavio je onima koji su ga pratili. Koji su jurili s njime. I ja se skamenim. Ja protrnem. Nisam razgovarala s njime jebenih jedanaest godina, jer sam ja najpametnija, a on je bio najpametniji.

I ode, a ja mu nisam rekla ništa već jebenih jedanaest godina. Zbog jebene jurnjave sam i zaboravila na njega, vjerujem da je i on na mene, dok je jurio za svojim ciljevima. Egzistencijom. Životom. I tu smo prestali postojati. Naše prijateljstvo je nestalo, a on je odnio i najmanju nadu za ponovnim susretom u našem gradu. Šupak bio, šupak i ostao, uvijek je on napravio i šah i mat i odnio pobjedu, ali neka, ja vjerujem u transformaciju energije, sresti ćemo se mi opet. I onda ću mu reći sve u lice, a do tada ću se truditi postojati. Živjeti. I pokušavati smanjiti jurnjavu, da opet nekoga ne zaboravim po putu i nestanem. Da opet ne protrnem, jer je otišao netko tko mi je jednom, negdje značio puno.

Volite život. Usporite malo i pogledajte oko sebe. Stojite u cvijetnjaku, zar ne? Ostanite u njemu čim duže, jer sutra već oluje odnesu sve.

Ljubi vas Iva <3

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...