Vezivanje vjetrova…

Možda sam htio da je skupim tamo gdje se skupljene stvari čuvaju. Možda sam htio da je volim onako kako ona nije mogla da razumije. Htio sam da je čuvam, ali njoj nije trebalo čuvanje. Htio sam da je štitim, ali njoj zaštita nije trebala. Nije joj trebalo ništa od onoga što sam imao u sebi, a drugo nisam znao ili imao da joj dam. Htio sam, bog zna da sam htio…

Gdje je ona sad? Upitah, znatiželjna, pomalo tužna i tiša nego što sam inače.

Tamo je valjda, gdje i treba da bude. Uspješna je, neustrašiva, ostvarena i voljena. Žene poput nje su često voljene. Ona od toga nema ništa ako nije naučila da ga voli. Ona je krila snove u očima, kao da joj je sami Bog rekao da može sve što hoće. Nije mogla da pristane da prosječne stvari jer joj je nebo obećalo da tu ne pripada. Ne znam kako je vjerovala, ne znam čemu se nadala. Ništa o njoj nisam znao kako je trebalo. A godinama sam paralisao strah od pomisli da ode. Godinama sam želio da budem sve ono što nisam da bi ona ostajala onakva kakva jeste.

Njoj je za preživljavanje ludost bila neophodna. Ona je morala da osjeća dubine da bi disala. Morala je da nestaje, da se traži da propada da bi osjećala nebesa. Ljudi to ne razumiju. Ja nisam shvatao. Možda ni dan danas ne bih mogao. Zato sam je pustio. Znao sam da je nemam čim zavezati, a ta mi je spoznaja padala teže nego njeno odsustvo. Znao sam da je tu ali da mi ne pripada. Znao sam da me voli ali da voli i svjetove izvan mene. Ja nisam imao ništa sem sam sebe. I to sam bio izgubio pa mi je ostalo ništa, a ništa ne drži ženu poput nje.

Ljudi se sretnu da bi napravili neku priču. Ja o njoj nemam priču. Mi nismo bili čuvari tajni, zaljubljenih uzdaha, pogužvanih čaršava i topline. Mi smo bili dva različita bića, koja su u razlikama ovog drugog tražili spoznaje za smisao. Moj je smisao bio da je volim. Njen, da voljena ostane zauvijek. Na kraju, ja sam shvatio da je to što je volim bijedno u odnosu na ono što sam trebao od nje. Ona je shvatila da to što je voljena neće držati vatru u njenim stopalima ugašenu. Sve što je bila i što je predstavljala meni nije trebalo. Meni je trebao mir, smiraj srca i toplina doma. Njoj su trebale zvijezde. Ja sam htio tišine, ona je i tišinama gubila obličja svog postojanja i stvoritelja. Morala je da umire nebrojeno puta da bi se mogla radjati. Morala je demonima unutar dubina da daje živosti, jer im se nije mogla oduprijeti, ili nije htjela…

Ja sam htio da je naučim da je u jednostavnostima suština postojanja. Da je mir jedini izvor obećanog raja. Htio sam da nam dani liče jedni na druge, dok joj kuvam špagete i sipam vino. Htio sam da nam porodica bude velika a brige male.

Ona je htjela ludila. Raj, raj nije za mene ponavljala je. U raju bih umrla od dosade, smijala se. Ona je osjećala trnce po vrhovima kože svaki put kad joj se tijelo spremalo za bijeg. Izmorena bježanjem, vraćala se stalno. Nije obećavala da će ostajati, a ja sam vjerovao da je svaki put zadnji i da je sad konačno moja.

Zablude su u našim glavama bile nepremostive. Ljudi misle da će svojim načinom voljenja promijeniti voljeno biće. A ne znaju da promjenom suštine onoga kojeg volimo on nestaje. Da sam je mogao promijeniti, uradio bih to sigurno. Iz neznanja ili iz sebičluka. A tek kasnije, kasnije bih shvatio da nju promijenjenu ne mogu voljeti. Volio sam je zbog toga što je bila. A pustio sam je, jer to što je bila meni nije bilo potrebno.

Kako se puštaju oni koje volimo? Upitah ponovo.

Puštaju se lako, samo se teško mirimo da je vrijeme da ih pustimo. Mijenjali smo se jedno prema drugome a u srži smo ostajali isti. Te mi promjene nisu donosile mir a njoj nisu donosile ludila. Bio sam zabrinut i razdražljiv činjenicama da ona ne ostaje. A ona je postajala tiha, umirena i očajna. Tihu i mirnu bih je volio. Na njen očaj nisam mogao da pristanem. Njena je vatra bila ono što nisam sebi praštao u slučaju da se ugasi.

Nisam joj ništa rekao. Samo sam je pustio. Plakala je. Rekla mi je, da postoji milion života u kojima će me tražiti da mi vrati ljubav koju sam joj dao. Rekla je da joj srce zna da mi je ljubav za nju neprocjenjiva, ali joj duša brani da pristane na ono što je ne čini živom.

Nisam joj ništa rekao. Samo sam je pustio.

Otišla je kroz nepovrat nasmijana. Mislim da nije zažalila trenutka. Nisam ni ja. Nisam bio srećniji bez nje, ali sam bio miran. Bio sam spokojan i spreman da nadjem ono što mi je tražila suština.

Mislim da ni ona nije bila srećnija. Ona je bila srećna prirodno. Takva kakva jeste, grijeh je bilo mijenjati joj načine pronalaženja razloga za smijeh.

Jesi li srećan sad?

Srećan se ne postaje, srećan se bude. Bio sam i tad i sad. Sreća su i bolna iskustva. Sreća su i pokušaji vezivanja vjetrova koji vam krvare lice. Ja sam moj vjetar pustio prije nego me uništio. I ovime čime raspolažem danas, mogu reći da sam srećan.

A njoj, njoj bih samo poželio neuhvativost. Ona će biti srećna dok bude bila živa.
Shvataš, nisu svi koje volimo rođeni za nas. Zato što učimo da volimo različitosti.

Shvatam, rekoh.

Shvatam da od moje ljubavi niko neće živjeti. Moja ljubav, besmrtnost donijeće samo mojoj duši.

Jovana Šekularac

Komentari

Jovana Šekularac

Po zanimanju sam ironična. Nemam ništa protiv ničega, ali mišljenje imam o svemu. Ne volim da se raspravljam zato pišem. Kad si već pročitao/la ovaj tekst slobodno se vrati i na prethodne. Ako me već nisi zavolio/la uskoro hoćeš, garant :*

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete