Čarolija Nure Bazdulj – Hubijar…

“Čovjek je gospodar samo neizgovorene riječi. Izgovorenoj ili napisanoj postaje rob.”
― Nura Bazdulj-Hubijar, Smrt je došla prekasno

Svjetlost, ljubav, jednostavnost, genijalnost, magija, cvijeće, osmijeh, veselje, ljubav. Kada bi vas neko pitao šta vas asocira na Nju, sigurni smo da bi jedan od ovih prethodno navedinih pojmova bio na listi, ako ne i više. Možda ste maštovitiji, pa imate ljepše riječi za spomenuti. No, ono u šta smo uvjereni je da nijedna riječ koju biste spomenuli ne bi bila ružna. Kroz “Ružu” sa Minjom i Tahirom nam je pričala o prvim, onim dječijim ljubavima. Pričala nam je o Mirninoj “nemogućoj ljubavi”. Pričala nam “sihribazu”* ljubavi dvoje mladih koji se zaljubljuju u jeku rata. Kroz svoja djela nas uči ljubavi, dobroti i praštanju. Uči nas je da postoji bol, ali i sreća. Naša Lejla Salčin je imala zadovoljstvo razgovarati sa jednom od najpoznatijih bosansko-hercegovačkih književnica, Nurom Bazdulj – Hubijar i pomoći nam da ju upoznamo izvan bijelog mantila i pera u rukama.

Nuro, molim Vas recite nam nešto o sebi, o Vašoj ljubavi prema pisanju i o životu kakvim ga Vi vidite. Šta je to što Vas inspiriše tokom pisanja?
Osoba sam bez ambicija. Sve što sam u životu htjela je – biti obična i biti dobra. Medicinu sam završila jer je to želio moj rahmetli otac. Pisanje mi je u neku ruku više od ljubavi. Potreba. Puni me i prazni u isti mah. I u objavljivanje su me gurnuli drugi. Mislim da bih možda bila sretnija da nisam objavljivala. Ili da sam to radila pod pseudonimom. Ali, pisati sam morala, to je od mene jače. Što se tiče inspiracije u meni je i oko mene. Intenzivno osjećam, pažljivo gledam i slušam. Život piše, ja zapisujem.

Za koje Vaše djelo ste posebno vezani, i zašto?
Emotivno sam vezana za sve što sam napisala. Nerijetko pisci upoređuju svoja djela sa djecom. Kod mene to nije slučaj, ni pod razno. Moja djeca su smisao mog bitka, kompletnu svjetsku literaturu ne bih mogla ni primaknuti djetetu. Ali je drago, blisko, u svakoj knjizi sam ostavila dio svoje duše. Dio sebe kao osobe. I te knjige su panoramska slika moga života. Svi koji pišu, priznali to ili ne, sami sebe ispisuju. Voljela bih da nisam napisala neke knjige (Ljubav je sihirbaz, babo, Begovica) jer su inspiracije za njih meni bile bolne. Na različite načine, naravno, ali obadvije uistinu bolne. „Sihirbaza“ ne bi bilo da u ratu nije poginula moja majka. „Begovice“ ne bi bilo da u moj život nisu ušli neki loši ljudi. Možda će nekom biti smiješno što ja nerijetko čitam svoje knjige. Recimo, ako mi je teško, a ne mogu zaplakati, uzmem „Kao jedne davne zore“, i suze poteku ko iz česme.

Šta volite čitati u slobodno vrijeme? Ko je Vaš najdraži autor?
Puno čitam. Nezamisliv mi je dan u kome ne pročitam makar tridesetak stranica. To je donja crta. Mnogo je autora koje volim. Nabrojat ću samo ove koje čitam u zadnje vrijeme: Amos Oz, Ijan Makjuan, Hoseini, Sabato, Murakami… Uh, zaboravih, vratila sam se dobroj Ruth Rendell. Ma ljudski vijek je prekratak da bi stigao pročitati i dio odličnog štiva.

Šta mislie o balkanskoj književosti danas?
Od regionalnih pisaca volim čitati Albaharija, Jergovića, Karahasana, Tomića, Sidrana, Dubočanina.

Jednom sam pročitala negdje da ste imali susret sa Mešom Selimovićem u Velikom parku, ako se ne varam. Možete li nam reći malo više o tome? Šta biste danas uradili kada biste ga sreli?
Da, bila je to čista fascinacija. Šesti ili sedmi put sam bila pročitala „Derviš i smrt“, bila opsjednuta i romanom i Mešom. I vraćam se jedan dan s fakulteta kad baš kod Velikog parka opazim da mi on ide u susret. Njegova Darka ga drži ispod ruke. On uspravan, otmjen, divan. Ja se ukočila u pola koraka i poluotvorenih usta gledam ga kao da sam u snu. Oni prođu, ja se samo okrenem za 180 stepeni i buljum. Okrenuo se tri puta prije nego su skrenuli u drugu ulicu. Sasvim blag smješak kakav se upućuje djetetu do danas me grije. A danas kad bih ga srela, sigurna sam da ne bih bila tako upadljiva. Ne bih mu prišla, ne bih ga ništa pitala. Sve što je imao reći, rekao je u svojim djelima. Volim Mešu. Baš.

Molim Vas, recite nam nešto o vašim drugim hobijima i talentima? Ko je Nura kad nije ljekar i književnica? Ko je Nura kao žena?
Imam ja svoje faze. Plela sam, kreirala sebi odjeću, šila, vezla, igrala se slikanja. U svim tehnikama. Imam cijeli jedan blok slika, zapravo jeftinih mazarija. Volim ih jer sam uživala radeći ih. Sve što radim, radim s ljubavlju. Ili uopšte ne radim. Ponajmanje sam ono što mi je profesija. Ne mislim time reći da nisam časno, savjesno i odgovorno radila svoj posao, nego da sebe ne vrednujem po tome. Čovjek sam, žena, majka, nana, prijatelj. Ljubitelj životinja osobito pasa i konja. Volim tišinu. Izlazak sunca. Akšam. Travu. Listopadnu šumu u jesen. Utabane putiće. Nebo. Vodu. Vatru. Ognjište. Kolibe. Petrolejke. Ne volim luksuz, telefon, televiziju, alkohol, gužvu, buku, glupost i bezobrazluk. Uh, volim i muziku, dobar film, cigarete (jedini porok). I obične, male, dobre ljude. Svako voli ono slično njemu. To sam ja.

7. Vaše ime bih povezala sa svjetlošću. Zanima me, ko je zaslužan za dato ime?
Dok sam kao djevojčica provodila raspuste u rodnom selu u kome sam živjela tri godine, selu koga više nema, jednom sam čula priču kako sam dobila ime. Moji roditelju su prije mene dobili dvije kćerke, moje sestre. Pričali su mi da je babo silno želio sina. A onda se ja rodila. Svaka beba u selu kojoj bi dali ime Nura je umirala. Pa su mi rekli da su meni zato dali to ime. Hahaha, znam da to nije istina, ali mi je simpa. Ime sam dobila po nani. Dvije godine iza mene, rodio se moj brat.

8. Koji je Vaš životni moto?
„Kad se rađaš svi se oko tebe smiju, samo ti plačeš. Proživi život tako da kad budeš umirao, svi plaču, a ti se jedini osmjehuješ“. Ne znam doslovno, parafraziram.

9. I za kraj, zamolila bih Vas da nam kažete da li je ljubav uistinu «sihribaz»
Apsolutno. Nekad je onaj dobri, a nekad zna biti i zao sihirbaz.

APortal


*sihribaz – tur. čarobnjak, čarolija, magija

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...