Čuješ li kako ti šapćem da mi pričaš?

Znam da je kasno i da ni vrijeme ni mjesto nisu na našoj strani, no trebam neki dokaz da ovih dana živiš za isto. Osjećam se čudno pišući strancu no trebam barem kakve sitne znakove tvoje duše mojoj. Barem kakav sitan trag olovke na papiru. Pa čak i da prekrižiš napisano, veselilo bi me vidjeti status „typing“. Što smo ti mi žene… tek mala povišenja nama su planine.

Shvati, ja sam sigurna da ti znaš kako se osjeća čovjek čija duša u apsolutnoj neizvjesnosti leti drugoj, gotovo stranoj, duši. Kao moja tvojoj. Noću u njoj traži dan. Za kiše Sunca sjaj. U svoj iscrpljenosti novi zalet.

Ma hajde, prekini tu šutnju i pričaj mi. Hrani me svojim bogatim mislima, dubokim promišljanjima i analizama. Hrani me sobom. Svojim svijetom. I svim snovima svojim. Istovremeno toliko mi bliskim i stranim.

Jednako me hrani svojim vrlinama i manama. Zaboravi pažljiva doziranja i pretenciozne izjave. Prepusti se. Onakav kakav ispod kože jesi, e takav mi dođi.

Ne mogu ti obećati da ćeš ostati. Ne mogu ti obećati ni da ćemo dalje zajedno rasti. Pusti sad to. Dok nam se srca još mislima dotiču želim slušati o tvojim duboko nošenim sumnjama. O svim razočaranjima i pogrešnim skretanjima. Pa dok puštamo duše da nam se ovako misaono lijepe jedna na drugu, tjelesnost ostavljamo u kakvoj dalekoj sekundarnosti.


Ja, naime, osjećam kako te ovoga trena želim milovati svojom dušom.
I moram ti reći da se varaš ako misliš kako ne vidim da tvoje srce želi iskočiti iz grudi kako bi se privuklo bliže mojemu. Usprkos tome što ti nikada nisam pružila ruku vjerujem da bi moj svijet doživio eksploziju mira ako bi samo na trenutak prislonila glavu na tvoje grudi.

To mi je dosta.

Dosta mi je znati da tamo negdje postoji duša koja upija slične misli i koja ih veže za sebe pa ih prenosi svojim bližnjima. Po toj logici stvari, možda i bolje da nismo toliko bliski. Time bi nam se samo krugovi međusobno preklapali i to dijeljenje ne bi imalo isti učinak.

Pogrešno vrijeme i mjesto. Koliko sam to samo puta čula…

Ipak, noćas dok ću lijegati u zvjezdanom greškom popunjen krevet, šaptat ću ti što bi htjela: „Htjela bi te gurnuti bliže srcu pa da ono ne mora tako divljački lupati svaki puta kada se oglasi ton poruke.“

Htjela bih… no j***š ga, treba se naviknuti da se ne događa sve ono što bismo htjeli.

Potpisuje N.B. (Baričević Nela)


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih… Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: “potpisuje N.B.”

Comments

komentari

Protected by Copyscape