Idoli među nama – žena, mašinica, tattoo…

Razgovarajući u uredništvu s mojim divnim kolegicama, tražeći inspiraciju za neke nove projekte, došla sam do ideje –„Potražimo inspiraciju među nama, među ljudima koje susrećemo svakodnevno, pišimo i o njima“. Svaka čast svim našim divnim idolima-što živućim, što odavna umrlima, ali naši gradovi i naša mjesta su prepuni inspirativnih ljudi, zar ne? Samo se okrenite oko sebe i sigurna sam da ćete uočiti mnogo od svojih članova obitelji, prijatelja, susjeda koji su ljudi o kojima se možda ne zna na daleko, ali su vama i onima oko vas inspiracija, podrška, idoli. Ili barem ljudi koji su vas oduševili svojim likom, djelom i načinom življenja.. Danas vas sve želim upoznati sa jednom predivnom, mladom ženom, koja se odvažila i preuzela uzde svog života. I naravno, drži smijer u kojem sama želi ići. Danas pišem o Ani.

Predivna dugokosa crnka, prodornih očiju (boje najljepšeg Irskog jezera) je Ana Ferić (rođ. Capan). Rođena je 03.03.1990.g. u Karlovcu. I da, moje je gore list. Od malih nogu pokazuje velike natjecateljske ambicije, što joj danas u njezinom zanimanju uvelike doprinosi. Aktivno treniranje gimnastike, razna natjecanja iz umjetničkog izražavanja, te ljubav spram neobičnog dovele su Anu direkt do njezine najveće strasti u životu. Do njezinog muža. Da, da Anina priča pomalo nalikuje na Burtonovu animiranu bajku prepunu ljubavi, crne boje s dva glavna lika koji se obožavaju. Zato vežite se, jer polijećemo u ludi svijet tetovaža, predrasuda i ljubavi.

S obzirom da ja znam tko je Ana, jer osim što smo prijateljice, mi često i poslovno surađujemo (op.a., čitaj Iva se voli tetovirati jako, puno, mnogo) kako bih se opisala našim čitateljicama/ima? Tko je Ana? Što voli? Gdje je odrasla? S čime se bavila, koji su joj bili hobiji i imaš li ih i danas?

A: Ana je jedna vrlo jednostavna žena. Nisam baš sklona hvalospjevima, pa smatram da me jednostavnost najbolje opisuje. Rođena sam u Karlovcu, u kojemu sam odrasla i dan danas živim. Veliki sam avanturista i volim izazove. Volim piti coca-colu (ponekada i previše priznajem), veliki sam ljubitelj šišmiša i obožavam vožnje na motoru sa svojim dragim. U životu sam se bavila sa koječime. Aktivno sam trenirala 13 godina gimnastiku i sudjelovala na raznim natjecanjima vezanim uz literarno izražavanje. Imala samostalnu izložbu svojih rukotvorina i slika. Okušala sam se i kao foto model, te sam sudjelovala na par foto šutinga za salon vjenčanica. Trenutno zbog poslovnih obaveza vremena imam malo ili čak ništa za svoje hobije, pa to slobodno vrijeme koje imam radije provedem okružena onima koje volim.

Po meni umjetnikom ne postaješ, već se takav rodiš. Jesi li ti od malena znala što ćeš biti kada narasteš? Ili su se stvari odvijale u hodu?

A: Kada sam bila mala, vjerujem da sam željela kao i svi klinci biti nešto posebno, drugačije. Nisam znala da ću se baviti tetoviranjem, bez obzira što tetovaže volim od najranije dobi, tako da mogu slobodno reći kako su se stvari odvijale u hodu. Na moju profesiju danas uvelike je utjecao moj Luka. On je jedini imao vjere u moju kreativnost, sposobnost i uspjeh kao tattoo artistice.

Možeš li mi pobliže u kratkim crtama reći kako si započela sa svojim radom? Što te motiviralo i je li teško biti žena među velikim tattoo umjetnicima na sceni? Jesu li žene dovoljno zastupljene ili je to i dalje „muški“ posao?

A: Počela sam sa 18 godina, nakon četiri mjeseca veze s Lukom. On je tada stekao već deset godina radnog iskustva s mašinicom, jer je počeo kao maleni dječak tetovirati svoju ekipu. Samo mi je došao jedan dan s mašinicom, nacrtao obrisne linije i rekao –„pikaj“. I dan danas na nozi ima moje „djelo“ (op.a.,maleni crni cvjetić). I tako je krenulo. Glavni motivator je bio Luka, ali i moja znatiželja i velika želja za nečime novim su u kompletu bili okidač koji me „upalio“. Što se tiče drugih artista i artistica, moram priznati kako su svi kolegijalni i voljni pomoći mladom/oj artisti/artistici. Klijenti su ti koji su sumnjičavi, jer misle da žene to ne mogu raditi jednako kvalitetno kao muškarci. Naravno ne svi, ali ima i takvih pojedinaca. Žena ima sve više u ovome poslu, samo nisu toliko eksponirane kao naši kolege. Možda bi bilo dobro da napravimo “only women” konvenciju i kod nas u regiji i malo promoviramo same sebe i svoj rad. Možda nas tada skeptični pojedinci počnu shvaćati za ozbiljno.

Spomenula si konvencije, za one koji ne znaju što to jest kako bi ih opisala? Na koliko si konvencija do sada sudjelovala? Imaš li tremu pri radu pod lupom muškog žirija? Koliko vam konvencije kao umjetnicima znače i koliko si nagrada ubrala na njima? I imaš li uzora među svojim kolegama/icam?

A: Konvencije slobodno možemo nazvati „masovnim“ okupljanjem tattoo artista i zaljubljenika u tetoviranje i tetovaže. Mogu biti lokalne, državne, regionalne, svjetske-sve ovisi od organizatora i mjesta održavanja. Kao gost sam bila na šest konvencija, što znači da sam se šest puta tetovirala (to nisu sve moje tetovaže, njih imam poviše), dok sam kao autor sudjelovala na njih sedam. Meni konvencije puno znače. Vidimo se s kolegama iz cijele regije s kojima smo ujedno i prijatelji. Uvijek se nešto novo nauči i sazna. Upoznaju se ljudi iz cijeloga svijeta i odlično se provodi. Zato pozivam sve da dođu na konvencije i dožive sami svu tu ljepotu. Do sada sam osvojila devet nagrada, koje su mi jako srcu drage i motivacija su mi za daljnje napredovanje kroz rad. Uzor mi je svaki majstor i svaka majstorica koja radi bolje od mene, jer se od svakoga može puno naučiti. Tako da nemam posebno negog uzora kojeg bi poimence nabrojala.

Svjesni smo predrasuda u društvu, koliko je naša okolina sklona istome? Jesi li možda osjetila na vlastitoj koži djelovanje istih i kako se s time nosiš?

A: Mislim čim si drugačiji, u bilo kojem pogledu, ljudi imaju predrasude. Tako da se realno s njima susrećemo svi i to na dnevnoj bazi. Bez obzira što sam se naučila ignorirati takve ljude i situacije, uvijek me iznova iznenade takvim ponašanjem i nekulturnim komentarima. Ono što me više iznenađuje su ljudi koji dolaze kod nas u salon po povratne informacije o tetoviranju i onda budu iznenađeni što smo Luka i ja istetovirani, jer po njima to je „ipak previše“. Ok, svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali pitam se što su očekivali bijele kute iza pulta, a ne dvoje istetoviranih tattoo majstora? No, dobro naučila sam se s vremenom samo nabaciti osmjeh i zaboraviti takve bliske susrete treće vrste. Ne zamaram se sa takvim glupostima, niti smatram fizički izgled glavnom odrednicom osobnosti. Možda ako se ljudi malo više opuste i prestanu zamarati izgledom drugih predrasude s vremenom i nestanu, iako čisto sumnjam, ali lijepo je maštati o tome.

Vaša osobnost je uočljiva u svemu što je vezano uz vas dvoje. Crni tonovi prevladavaju i u studiju, ali su uočljivi i detalji koji potiču na razmišljanje kao što su Fatimino oko, krunica, lubanje, te razni rekviziti koji odišu mističnošću, tko je glavni „krivac“ za uređenje vašeg radnog prostora?

A: Luka je 2011.g. otvorio svoj prvi studio koji se uvelike razlikovao od današnjeg. Do sada smo promijenili tri lokacije i trenutnom smo oduševljeni, a za prostorno uređenje „krivi“ smo oboje. Jednostavno volimo biti jedno s našim radnim prostorom, te se ne bi osjećali ugodno ukoliko bi se prostor razlikovao od nas samih. Crno ljubičasti zidovi, te svi ostali predmeti su spontano našli mjesto u njemu. To smo mi, to smo nas dvoje. Vodimo se zakonom privlačenja, te moram istaknuti kako je Lukino znanje o toku energije uvelike pridonio samom uređenju. Fatimino oko,krunica, lubanje i ostali, kako ti kažeš rekviziti, su maleni prikaz našeg shvaćanja života. Ljudi se uvijek iznenade kada čuju da smo se oženili u Crkvi, koliko smo Bogobojazni i koliko njegujemo i naš duhovni razvoj, ali na nama prilagođen način. Vjerujemo oboje u višu silu, te poštujemo njezino postojanje i trudimo se biti čim bolji ljudi.

Kako je to biti žena vezana brakom za čovjeka svog života i ujedno njegova suradnica i radna kolegica? Sudaraju li vam se privatni i poslovni svjetovi češće od onoga što biste sami željeli? I može li se točno definirati granica odnosa?

A: Samu granicu odnosa teško je postaviti, pogotovo kada vas vežu jake emocije poput veze, braka, ljubavi. Ja, ako baš želiš iskreno, uživam u svakoj sekundi provedenoj s Lukom. On je moj mentor, moj suradnik, moj muž, ali je on moja polovica koja me čini cjelovitom. On je moja srodna duša i zato mi je svaki trenutak proveden s njim vrlo bitan. Naravno, dogode se situacije koje se shvate i emotivnije no što bi se trebale protumačiti, ali smo naučili da kuću ne nosimo na posao, niti posao kući. Ako se ljudi dobro poznaju mogu i poslovno surađivati, mi smo živi dokaz, ali do te spoznaje treba proći dosta vremena i potrebno je puno volje.

I za kraj htjela bih postaviti pitanje, dva Luki, jer ipak je on taj koji je Anu pogurnuo u svijet umjetnosti 21 st. i ona „muška strana priče“.

Luka, kakva je Ana kao učenica? Suradnica? Iz muške perspektive koliko pristupa iz položaja tvoje žene, a koliko iz položaja tvoje suradnice i poslovne partnerice?

L: Ana je odlična učenica koja uistinu brzo savladava sva nova znanja i upija kao spužva. Meni zna zamjerati na strogoći i kritikama, koje ponekada shvati osobno, ali takve situacije su rijetke. Kritike se uglavnom odnose na tehničku izvedbu rada, jer smatram da zna puno nego što to ponekada pokazuje. Radije ide sigurnijim vodama, dok sam ja tip koji bi se bacio i u ocean prepun psina. Samo da se još malo ohrabri i to je to. A, odvajanje emocija nam je teško, naravno, bilo bi čudno da nije, ali kao što je i Ana rekla nema nošenja posla kući i obrnuto. Za sada odlično funkcioniramo. Ne bih mijenjao ništa na njoj, jer me svakoga dana iznenadi i natjera da se iznova zaljubim u nju.

Eto dragi moji, Ana je prva od mojih živućih idola među nama. Zanimljiva, vedra i nadasve draga mlada žena koja nam je kroz malo odškrinuta vrata crnila otkrila maleni tračak svoje prelijepe duše. Hvala joj na tome, a vama svima šaljem najveći poljubac.

                                                                                                Iva Matijaško Degač

 

 


Iva Matijaško Degač

Rođena u gradu na četiri rijeke u kojemu živi i biva do dana današnjeg. Vječni anarhista, reformista, buntovnik – i to sve u ženskom rodu. Mačkarica i veliki prijatelj životinja, te pokojeg čovjeka. Voli prirodu, cvijeće i dobar stari r’n’r. Pisanjem se bavi od rane dobi, ali vrlo brzo lijepo izražavanje mijenja uličnim govorom,  jer po njoj “lijepe riječi su za djevice i malu djecu, a ja nisam niti jedno od toga dvoje odavna” – koliko ima istine u tome prepušta vama, jer malo tko uistinu ima pristupa njezinom biću, duši i pojavi. Škorpion po horoskopu koji dugo pamti, brzopotezna na jeziku i veliki ljubitelj ironije. Ona je Iva i ona je naša La Femme.

Comments

komentari

Protected by Copyscape