Okupana svjetlom…

Otvaram oči i pred sobom vidim anđela okupanog svjetlošću Sunca. Stoji na vratima balkona, gola, zamišljeno gleda napolje i pušta zrake Sunca da joj miluju nježnu kožu. Ljubomoran sam na Sunce što je dira prije mene to jutro.

„Mora da sam umro u snu sinoć“, govorim, „i probudio se u Raju jer vidim anđela ispred sebe, okupanog Sunčevom svjetlošću.“

Ona okreće glavu preko ramena. Veličanstveni profil se ukazuje. Kraj usana se razvlači u osmijeh, bijeli zube blješte na svjetlosti. Zaljubljujem se. Opet. Već drugi put otkako sam otvorio oči. Bio je to dobar početak dana.

„Budalo jedna“, govori mi smješeći se.
„Jedino me jedna stvar zbunjuje. Gdje su ti krila? Ne bi li anđeli trebali imati krila?“
„Koja si ti budala.“

Okrenula se u potpunosti u profil. Pratim liniju njenih izvijenih leđa do izbačene zadnjice naslonjene na štok balkona, pa niz vitke noge, a onda se vraćam gore. Do koljena, bedara, stomačića, oble dojke koja se nazire ispod ruke oslonjene na štok, ukrućene tamne bradavice. Sve do srcolikog lica koje me posmatra ispod guste grive raščupane kose, bademastih očiju mističnog pogleda u kojima se prelama Sunčeva svjetlost i boji ih nijansama od žeženog zlata do smeđe poškropane zelenilom.

Upijam je pogledom. Istražujem svaku njenu krivinu, oblinu i liniju kao da ih ne znam kao svoj dlan. Kao da je prvi put vidim, veličanstvenu u tom prizoru.

„Trebaš se vidjeti sad. Taj profil, to tijelo, te linije i obline. To savršenstvo.“

Koža joj se naježila. Vidio sam sitne tačkice po njoj. Duž ruku, bokova, nogu. Oči joj se sklopiše, a uzdah joj se ote s usana. Kada ih je otvorila u njima je tinjala strast i želja.

„A sada?“, rekla je okrenuvši se ka meni u potpunosti. „Šta kažeš na ovo?“

Zadrhtao sam. Šta drugo uraditi kada vidiš prizor za bogove očima običnog smrtnika? Šta ako ih uvrijedim jer očima milujem ono što pripada njima? Dok očima milujem to lice boginje i spuštam se niz graciozni vrat, do udubine na spoju sa grudima, pa niže niz oble grudi krupnih tamnih bradavica, stomačić ukrašen benovima, sve do Venerinog brijega i slatkoće koja se krila ispod njega pa niz izvajane noge.

Kako ne biti ljubomoran na Sunce koje je miluje? Kako je ne željeti stalno? Nikada se zasititi. Nikada zadovoljiti tu glad za njenim tijelom, njenim mirisom, njenim dodirom. Nikada utažiti tu žeđ za njenim sokovima, slanoćom njenog znoja. Kako je ne željeti samo za sebe? Tu malenu boginju, džepnu Veneru, kapljicu savršenstva u okeanu nesavršenstva. Otok smiraja. Mirnu luku. Anđela i đavola.

Ona je bila moj pelin i med. Mir i nemir. Vatra i led. I kako je ne voljeti? Kako je ne željeti? Tu senzualnu ženu skrivenu iza uplašene djevojčice koja je pokazivala zube i krila se iza svojih bedema od sviju.

Čudo jedno kako se visoki bedemi pretvaraju u običnu kulu od karata na pravu riječ, pravi dodir. Pogled. Čudo jedno kako se vrata tvrđave otvaraju uz obično kucanje i kako se tvrđava osvaja bez ijednog ispaljenog metka.

„Volio bih zaustaviti vrijeme. Sve kazaljke ovog svijeta da stanu. Pijesak vremena da stane curiti. Da uživam u ovom trenutku zauvijek. Da ovo jutro nema kraja. Da gledam u to savršenstvo dok me smrt ne odnese s ovog svijeta.“

Ugrizla je donju usnu. Ustao sam iz kreveta. Stajali smo goli, jedno nasuprot drugog. Dva svijeta različita, a opet tako slična.

„Dolazi ovamo“, zarežao sam dok mi je krv bubnjala u ušima nošena željom.

Prišla je i privila svoje tijelo uz moje, svoje usne na moje, a onda smo pali na krevet, izgarajući od želje u nadi da to jutro nikada neće proći. A znali smo. Znali smo oboje da je jedna vječnost kratka za nas.

Mirnes Alispahić

 

Comments

komentari

Novo s Bibliomanije...