Nosim ti more…

Nosim ti more. Znam da ga ne možeš ove godine vidjeti, a dala bi sve da ga gledamo skupa.
Onako ko prije. Zato ti ga nosim, da te podsjeti njegov miris na djetinjstvo i slobodu..

Nosim ti more. Znam koliko je teško vrijeme, i znam da postoje oni, koji ga više nikada neće doživjeti zakovani u bolničke postelje. Zato ga udišem jače nego ikada prije…

Nosim ti ga u sebi, da ga podijelimo kada se vratim.

Neki ljudi me gledaju u čudu zašto ga sebično stavljam u bocu od Pipija.
Da oni samo znaju, da ga nosim tebi, i oni bi nekom ponijeli bocu mora i miris borovine.

Ponijeli bi šum valova i cvrkut ptica.

Toj jednoj osobi zatvorenoj u hladne bolničke zidove.

Nosim ti ga. I njegovu bogatu aromu. Njegovu moć. Njegove snažne valove, njegove struje, zvukove, sve tajne i nikada ispričane priče. Njegovu povijest i susrete sa svim zemljama i nacijama svijeta. Sve njegovo. Sve naše. Sve tuđe. Sve ti donosim.

Znam da će te usrećiti i more u maloj bočici.

Sebično skupljam školjke poput djevojčice jer znam koliki si ih samo volio.

Na radiju svira Dalmatino, nešto iz našeg djetinjstva a mali Nijemci skaču u more. Sve pljušti od kapljica i pjene i njihove cike.  Sve izgleda tako normalno, osim što plačem u sebi jer zaslužuješ vidjeti more. Ti najviše.

Nosim ti more.

Kako bi voljela da sada udišeš dalmatinski zrak zbog kojeg su žene ovdje prirodno lijepe..

Mogu se zakleti da je zbog zraka. A možda je i zbog sunca? Možda zbog soli. Možda bog sve te izmiješane čarolije.

Nosim ti more da zaboraviš na jučer i sutra, jer ono oduvijek tjera da zaboravimo na sve probleme.
Ako itko zaslužuje zaboraviti, onda si to ti.

Nosim ti ga zato u boci sa školjkama.
Nosim jer znam da ćeš mu se obradovati kao kada smo bili klinci.
Nešto ima s tim mirisom mora. Zato ga kradem tebi iako znam da će me starac ljutito gledati.

Ali nije važno? Što on zna o ljubavi koja lijeći? Što on zna o kanticama pijeska i očima punim želja? Što on zna o srcima koja su povezana kroz vječnost i o snazi moje želje da budeš ovdje? I da budeš dobro? I da budemo kao prije. Opet samo bezbrižna djeca.

Ovako imamo samo more. Ne možemo ga zadržati, kao ni vrijeme. Možemo ga uliti u bocu, kako upravo radim i u njega uliti svoje želje.

Imamo tvoj osmijeh kad ti pružim more u boci. Imamo tvoje umorne ali radosne oči i imamo moje srce koje samo želi da mi opet bezbrižno trčiš ususret.

I da zajedno nestanemo. U ciki i graji. U moru.

Josipa Milas


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape