Očajna kućanica kao zanimanje…

Danas sam se uhvatila kako sam tri puta za redom rekla, sebi u bradu, ‘bože mili, ovaj Cilit Bang je stvarno najbolji!’. I bila sam najozbiljnije oduševljena tim saznanjem dok sam ribala kuhinju s njim. Eto. To je sada moj život. Ribanje kuhinje i oduševljenje sredstvima za čišćenje. I znate što? Apsolutno mi nije žao! Ali da mi je smiješno – itekako!

Ja sam osoba koje se ljudi pomalo boje. Meni osobno nikada nije bilo baš jasno zašto, ali vidim da ljudi imaju zadršku i nekakav stav ‘da nije dobro naljutiti me’. Smatram da su u krivu i da je moj autoritet samo imaginaran, ali ne trudim se previše razuvjeriti ih samo zato što mi paše taj ‘drži se u svoj osobnom prostoru’ stav. I jasno mi je da resting bitch face u kombinaciji sa crnim humorom i tetovažama ne pomaže. Ali čini još smješnijim ovu koliziju života koju ljudi misle da vodim i stvarni svakodnevni život.

Jer ja jesam nekada bila opaka mlada perspektivna alternativka. I sada nema toga u čemu uživam više nego u dobroj kvalitetnoj raspravi. Zanosim se književnošću, živim za rock koncerte kao kada sam imala šesnaest i zabrijavam da se borim protiv sistema. Kojeg? Nemam pojma, bitno da se borim!

Ali u međuvremenu sam rodila to malo klupko ljubavi i životne radosti i, koliko god se činilo da se ništa strašno nije promijenilo, promijenilo se sve. I tako sam s godinama počela kuhati i UŽIVATI u tome. Počela sam čistiti i spremati ne zato što će doći gosti ili će me mama ‘razbiti’ već zato što želim da mi je lijepo. Krenula sam se hvatati u situacijama u kojima sam najsretnija – kad ne moram nigdje nego uživati u životu kućanice. U pranju veša i slaganju (taj muž nikako da shvati ‘sistem’!), u slaganju kolača i dječjih snackova, u biranju tepiha koji se slaže uz zavjese i jastuke, u slaganju ramova po zidovima. A onda sam se uhvatila kako pjevušim odu Cilitu. Majkemi.

I što sada reći? Kako objasniti sebi, bogu i ljudima da si uistinu krenula s odom iz srca. Jer džabe je meni zove li se Trg republike ili maršal pojačala ako ne mogu oprati mrlju sa hajinice koju moje dijete voli! Ne vrijedi meni ulaznica za Ultru kad ja želim da mi se kuhinja sjaji dok čitam Drakulu u oblačno nedjeljno popodne! Sve je to vrlo lijepo i vjerujem da će me strefiti kriza srednjih godina prije ili kasnije pa ću nadoknaditi propušteno, ali trenutno sama sebi priznajem da sam se ugnijezdila.

Ne u državnu firmu, ne u bogati brak. Ugnijezdila sam se u obiteljski život. I naprosto mi dođe žao koliko smo ga izvrijeđali na pasja kola – do te mjere da se mladi ljudi (da ne kažem žene) ne usude reći ni da im je možda lijepo! Jer znaju svi, pa tako i vrapci na grani, da obiteljski život može valjati samo ograničenima bez drugih mogućnosti u životu. Ne, ne, ni jedna žena koja drži do sebe ne može uživati u obiteljskom životu. Samo muka. Samo tlaka. Samo uteg oko vrata. Zaista?

A ja se, eto, utapam u sreći i svjesno uživam u odama koje skladam Cilitu. Jer sam prihvatila da je gnijezdo koje sam svinula moja osobna preferencija. Odbijam prihvatiti da vječno moramo biti mladi i žudjeti za pijanim cupkanjima u znojnim gužvama do jutarnjih sati. Neka hvala, ima i drugih načina za ostati mlad. Sve što sada želim je gnijezdo još malo napuniti i uživati dok je vrijeme za to. Kuhati ručak. Visiti na mrskom igralištu. Igrati memory i pjevati Ogladnjelog mačka prije spavanja. I Cilit, koristiti cilit.

Ali ne brinite, i dalje sam opaka u svojoj srži – da me samo vidite kako se borim s tvrdokornim mrljama i zločestom djecom na igralištu! Nema mi ravne!

(Ali vas molim savjete za uklanjanje mrlja s dječje odjeće jer gubim bitku polako, ali sigurno!)

Maja Marić


Maja Marić

Kraljevna na zrnu graška dugo je bila moja najdraža bajka iako nisam znala točno reći zašto. Uz Snježnu kraljicu i Sretnog princa nekako je uvijek dirala tu neku žicu duboko u meni. Divna krasna mila pametna kraljevna kojoj jednostavno UVIJEK nešto smeta! Nešto poput graška. Maleno i nebitno, reći će neki. Ali ne i kraljevna! A takva sam i sama – krunu sam zagubila negdje putem, ali ostao je taj vječni osjećaj iritacije. Iz tuđe perspektive tako sam vječno bila razmažena, čudna, ufurana cura koja pati od sindroma Marije Antoanete! Ja se jednostavno nisam obazirala i pronašla sam ispušni ventil – pisanje. O svemu i svačemu, o radostima i tugama, o bjesovima i čarolijama, o najmračnijim sferama. O majčinstvu i tetovažama, o glazbi i gastarbajterima. O smislu postojanja i ljubavi prema kavi. Osim ovog divnog portala, pronaći ćete me i na #misusovo blogu. A ja ću i dalje pisati uvijek i svugdje, baš u inat grašku! A ostali… pa – neka jedu kolače!

Comments

komentari

Protected by Copyscape