Djevojčice žene postale…

Zovem se Anastasija, rekoh uzbuđeno sestri i bratu u igri doktora. Majka je bila nabavila slušalice i kartone, a mi smo čuvali špriceve svaki put kad bi se vratili od pravog doktora. Jovana je bila mladja od mene dva mjeseca pa smo se vječno raspravljale čija je majka ukrala ime ovoj drugoj.

-Moja je to rekla pred tvojom dok je bila trudna, govorila je moja sestra od tetke, pa se tvojoj dopalo. Nije mogla smislit drugo ime.
-Nije tačno, branila sam se! Moji su mislili da sam muško pa mi je ime Jovan bilo namijenjeno od pradjeda. Kad su me dobili dodali su samo A na kraj’.
-Dobro, zovi se onda Anastasija. Ja sam Pru.
-Kakva Pru, to ne postoji.

Jovana je bila sve što ja nisam. Rasle smo tako zajedno kao divljakuše svaka u svoj svijet. Godinama kasnije, kad smo počele da oblačimo suknje i da krademo majkine karmine dogovarale smo se oko mjesta za izlazak. Jedan put biram ja, sledeći ona. Teško sam podnosila ludačku muziku i starke. Ona je prezirala moja “fensi” mjesta. Nikad se nisam požalila. Nije ni ona. Od kad pamtim sebe pamtim i nju. Vjerovatno sam zbog toga trčala svako malo preko magistrale da joj ispričam nešto novo. Majka mi je zabranila da izlazim, znala sam često da kažem, pa sam kroz niski prozor spavaće sobe često izbacala drvenu stolicu da se ona sa one strane popne. Išle smo u istu robu u školu, kupovali su nam iste stvari i mi smo se zbog toga radovale.

Jedno veče je padala kiša kao da je sudnji dan. Mene je Marko čekao u dvorištu stare škole i ja sam tamo morala. Morala je i ona naravno jer sam kao bila kod nje. Ostala je da me čeka, u nekakvu staru nedovršenu kuću u školskom dvorištu sa mojom nokiom 3310 koju sam dobila i čuvala kao vilinski prah.

-‘Oli me ubit? Upitah je posle par sati, rumenih obraza i prestravljenog pogleda kao da sam ulazila u vojnu tvrdjavu da dešifrujem sekrement državnog značaja.

-Ne što? Igrala sam zmiju, na deveti nivo sam stigla dva puta i svaki put me pojede ovdje, pogle’.

Onda bi se trkom kroz mrkli vrat prokrijumčarile kroz Šemovo dvorište, ukrale koji šipak i polijegale u njen krevet dok nas zora na nadje, prepričavajući Markov pokušaj da me takne dje ne smije i moju beskompromisnu ljubav prema njemu.

-Prizivamo duhove noćas kod Milene. Ako ti napraviš tablu sa slovima ja ću ukras’ iz kuće plastičnu čašu i šterike. Ako mi duh kaže da ću preć’ odličnim neću spremat geografiju za četvrtak. Njanjo će sa nama na ekskurziju a Milena je počela da puši. Moramo ga pitat što ćemo.

-Izgorela mi je knjiga sa Sanjinim slikama, plakala je jedno veče kad joj se soba zapalila, kao što je do tad nisam vidjela da plače. Sanja je igrala rukomet za našu reprezentaciju a Jovana je igrala rukomet za školu. Kad je Sanja prešla nedje u Tursku prestale smo da joj skupljamo sličice. -Ćurka, jesi li vidjela kako se radovala kad nam je gol dala?

Ona je jahala konje ja sam čitala Visove. Ona je voljela prljave patike iz fore koju ja nisam razumjela. Ja sam se zaljubljivala svako malo, ona jednom, zamalo izginusmo posle toga svi. Od prvih je para pošla stopom na putovanje i došla kući narandžaste kose. Ja sam kupila pisaću mašinu i čuvala je ispod kreveta da je ko ni pogledom ne ukrade.
Decenijama kasnije na mojoj krovnoj terasi pominjemo neke prave duhove, istinske strahove i ćurke iz djetinjstva. Pijemo vino, malo plačnemo malo se zakikoćemo. Jovana radi u Dubaiju kao menadzer nekakvog elitnog hotela, magistrirala je turizam i nosi visoke štikle. Smije se svježe i plače istinski. Došla je na kratko, nakon što je obišla čitav svijet.

-Piši, govori mi. To su ti snovi iz djetinjstva.
-Putuj, nastavljam. Tamo su ti sve životne želje.

Ponekad mi stigne neka slika, ili video. Ponekad joj pošaljem neki svoj tekst.

Ako sam i dalje zaljubljena u ljubav ostala sam autentična, potvrđujem. Pred njom se prisjećam svega o čemu sam sanjala jer sam toliko snova zaboravljala putem.

Ako i dalje putuje i otkriva svjetove ostala je suštinski nepromijenjena zaključujem, jer joj suštinu teško ko bolje može razumjeti od mene.

Srećne smo zar ne? Nemjerljivo smo različite do dana današnjeg. U njoj su okeani u meni ludila. Tamo su neistražena predjela njenih želja i svitanja sačuvana u avionskim kartama i prepunim pasošem pečata. Kenguri, divljine. Nekave ravnice koje joj bolje prepoznajem u pogledu nego na slikama.

Ovdje su tišine probudjenje nagonima za stvaranje nečega što će iznjedriti bezvremenost. Kad umrem da ostanem živa. Snovi o besmrtnosti.

Ispale smo taman kakve smo htjele zar ne?

Sjećaš li se kad smo zapalile Vesninu stazu novinom, jer smo se nameračile da osvijetlimo “laboratoriju” iza kuće u mrkli mrak? Tad sam ubijedjena bila da će vatra goreti dok mi bude trebala. Znaš li da sam i dan danas ubijedjena u isto to. Ne demonstriram do duše ali podjednako vjerujem. Zona mi je komfora da izlazim iz komfora! Kapiraš li me? Posmatrala sam joj vatru u pogledu pa klimnuh glavom.

Preletio je dva kontinenta da me vidi jer mu se ukazala prilika tek sad. A meni se prilike ukazuju kad god hoću nešto da uradim. Svijet mi je mali kad želim nekoga da vidim. Ne prave prilike mene nego ja njih. Ljudi se boje novih stvari Jo, boje se svega što ne poznaju. A ja se počinjem bojati da ne upoznam svaku zemaljsku situaciju i priliku pa mi svijet postane uzak i poznat. Može li to?

Odgovorih joj smijanjem i novom flašom nekakvog vina, za koje kaže da je suvo i dobro. Nepoznate predjele srijetala sam često u mislima dok sam sebi objašnjavala težnje i žudnje sa dna postojanja. Vriskove sam praznila u pustarama i prašumama, po rubovima kože zaranjala sam u dubine nemjerljivih razmjera-tamo gdje kruzeri ne zalaze.

Ne može, rekoh. Dok god nas ima imaće širine i nepoznatog ne brini. Nećeš se početi smarati tako brzo. Koliko toga želim, zabavljala bih se do kraja života samo od želja.

-Mrzim ove rastanke, nećemo se cmoljavo pozdravljati kumim te, reče mi na izlazu.
-Ne rastajemo se što ti je. Rastanci ne postoje. Tren u vječnosti je smiješan u odnosu na svemir. Budi dobra tamo, da se zna ko je tata. Ako ti za oko zapadne kakav arap sa 7-8 žena prvo ga raskući.
-Kakav arap Jo, tren u vječnosti je smiješan u odnosu na svemir.

I tako… Znate onu “Što bi reklo dijete u vama osobi koja ste postali?”
Ja znam. Rekla mi je Jovana.

Vaša Jo. ❤️

Komentari

Jovana Šekularac

Po zanimanju sam ironična. Nemam ništa protiv ničega, ali mišljenje imam o svemu. Ne volim da se raspravljam zato pišem. Kad si već pročitao/la ovaj tekst slobodno se vrati i na prethodne. Ako me već nisi zavolio/la uskoro hoćeš, garant :*

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete