Dnevnik…

Dnevnik: Upis minuloj ljubavi…
Nedjelja, četvrti rujna dvijetisućejedanaeste.
Običan dan. Običan datum.

Postoje oni s kojima smo godinama unatrag stavili karte na stol. To su oni koji su, dok smo se mi koprcali u vlastitim mislima, odlučili. To su oni koji su stavili točku na i te s visoko podignutom glavom odšetali. Ponosni. Snažni.

Neovisni. U trenu slobodni. Nama, s druge strane, nije preostalo mnogo. Ostalo je tek pokupiti karte, skupiti ih u špil i samo se, naizgled mirno, otisnuti dalje.

Mi sanjari, onako nabijeni emocijama, na tome smo mjestu zločina podigli svojevrsni spomenik minule ljubavi. Tamo, na tome mjestu, srce i dalje malo jače zapeče, a krv se malo više uzbukta. Bit će poradi sjećanja. Prolazeći pored toga mjesta već po inerciji odmičemo pogled, ubrzavamo korak.

Ti kao glasnik slobode. Ja sanjar.

Četvrtak, petnaesti siječnja dvijetisućepetnaeste.

Običan dan. Običan datum.

Slučajan susret u našem gradu i pogled na drugu stranu uz izbjegavanje pozdrava. Noć obilježena porukom u znak isprike zbog okretanja glave, iliti „ne poznajemo se“ stava. Bacaš udicu. Instant se lovim. Tako lako rušiš koncept. Rušiš ciglu po ciglu. Marljivo izgrađene zidove. A znaš li koliko mi je samo trebalo da ih izgradim?

Mi sanjari, ne krivimo one koji su nas natjerali graditi zidove. Ne krivimo više ni sebe. Sve smo adute ispucali i krenuli dalje otvoreni spram onoga što donosi budućnost. Iako sada srušenih zidova, načisto smo oko značenja spomenika i njegove statičnosti. Prošao je period kada se, bježeći od prošlosti, nismo imali gdje sakriti. Koliko god da je bilo boli, šutnje i srama između riječi upućenih tebi ispucala sam ih kao zadnje metke i krenula dalje. Na kraju balade, sanjar postade slobodan. Suočavanje katkada i nije slabom puko radovanje. Kako to da si ti ostao zaključan u agoniji sav taj period?

Tebi kao slobodnoj ptici u letu.

potpisuje N.B. (Baričević Nela)


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih… Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: “potpisuje N.B.”

Comments

komentari

Protected by Copyscape